ABRAZIJA (od lat. abradere strugati), razaranje morske (ili jezerske) obale djelovanjem valova. Za abraziju su važne dvije vrste gibanja mora: mlatanje i morske mijene. Morske struje su od manje važnosti.

Mlatanje je najvažniji faktor, jer valovi neprestanim udaranjem mrve i lome čvrste kamenite stijene na obali, dok ih ne otkinu od podloge. Uzduh se u pukotinama stijena i kamenja pod udarcem vode komprimira, pa se i na taj način postepeno otkidaju manji ili veći komadi kamenja. Učinak mlatanja zavisi od sastava i građe kamenja na obali, od brzine i visine valova i od smjera, kojim udaraju na obalu. Razorna im je snaga veća, što su viši i brži i što okomitije udaraju na obalu. Na plitke i pješčane obale slabije djeluju nego na duboke i strme, jer se brzina vala na plitkim obalama smanjuje zbog velikog trenja vode o plitko dno. Pojas mlatanja je na niskim i plitkim obalama znatno širi nego na strmima, pa je zbog toga i učinak mlatanja na strme obale veći, jer se ista snaga valova ograniči na manju površinu. U Sredozemnom moru udaraju valovi prosječno snagom od 5 t na 1 m².

Morske mijene (plima i oseka) važne su za abraziju više zbog stvaranja plimnih struja, koje utječu na razaranje obale i transportaciju abradiranog materijala. (Za vrijeme visoke vode izdigne se razina mora u zaljevu Fundy za 14,5 m, a kad počne opadati, stvara se jaka struja oseke, koja odnese sav istrošeni materijal sa dna zaljeva.) Plima povećava vodenu masu, pa prema tome i njen pritisak na obalu, te u isto vrijeme proširuje pojas djelovanja valova na kopnu. U morima, gdje su razlike između niske i visoke vode (amplitude) veće, djelovanje je mora na kopno općenito jače. Prodiranjem plimnog vala u ušća rijeka stvaraju se estuariji (ljevkasta ušća), kao na rijeci Labi, Temzi, La Plati i dr.

Morske struje imaju općenito malu brzinu i rijetko dopiru u punoj jakosti do obale, pa im je zbog toga snaga abrazije manja. Mnoge morske struje ne kreću se ni tolikom brzinom, da bi mogle pomicati čestice mulja na dnu, ali im se u tjesnacima zbog uskoće prolaza povećava brzina, pa im je tu jače abrazijsko djelovanje. U procesu abrazije struje su važnije kao prenosnici abradiranog materijala s jednog mjesta na drugo.

U ledenim polarnim krajevima Zemlje važan je abrazijski faktor led (kontinentski i morski), koji djelomično vlastitim pomicanjem (ledenjaci na obali), a djelomično plutajući po moru, nošen valovima, strujama i dr., razara obalu. Smrzavanjem morske i jezerske vode u pukotinama kamenja na obali pospješuje se razaranje. U vrućim krajevima slično djeluje nagla izmjena vlage i suše. Zbog različnih soli u moru djeluje usporedo s mehaničkim i kemijsko razaranje obale.

More najlakše razara obalu, kad su njezini slojevi horizontalni. U tom slučaju voda najlakše prodire među njihove dodirne plohe, pa ih kemijski troši i mlatanjem kida. Silaze li slojevi prema moru, trošit će se slabo, jer se valovi ispinju po njihovoj površini, pa zbog trenja gube svoju erozijsku snagu. Mlatanjem se najjače razaraju slojevi, koji silaze prema kopnu, jer ih valovi lako potkopavaju i prodiru medu njihove dodirne plohe. Postepeno se kidaju pojedini komadi, pa se obala, ako je sva istog petrografskog sastava, jednolično povlači u kopno.

Horizontalna udubina usporedna s obalom početna je abrazijska forma, koju mlatanje stvara na strmoj obali. Donji rub udubine nalazi se nešto više od razine niske, a gornji rub nešto niže od razine visoke vode. More svojom razornom snagom proširuje udubinu sve više, te od nje stvara oblik natkritog hodnika. S vremenom se ona širi horizontalno sve dublje u kopno, dok se krov nad njom zbog vlastite težine ne sruši. Taj se proces nastavlja dalje, jer more prodire sve dublje u kopno, pa se strma obala (klif) sve više udaljuje od svog prvobitnog položaja, a donja se ploha nekadašnje udubine proširuje i postaje abrazijska ploča. Kad konačno abrazijska ploča postane tako široka, da i najviši olujni valovi ne mogu doseći podnožje strmca, proces abrazije je dovršen. Zahvati li proces abrazije vertikalno ispinjanje primorja, počinje abrazija iznova. Stara abrazijska ploča postaje abrazijska terasa. Ako se ispinjanje primorja prekida mirovanjem, razvit će se više takvih terasa jedna iznad druge. Pod utjecajem polaganog i neprekidnog spuštanja primorskog pojasa mogu se abrazijske površine razviti u golemim razmjerima.

Spušta li se primorski pojas uz prekide, razvit će se također abrazijske ploče, odnosno terase, koje su pokrivene morem.

U nekim krajevima Zemlje postoje fosilni abrazijski oblici, koji su nastali u prijašnjim geološkim epohama na području, koje je nekada pokrivalo more (na rubovima Panonskog morskog basena).

LIT.: G. Götzinger, Die Kleinformen der Meererosion an unseren Adriatischen Eilanden, Wien 1911; J. Cvijić, Abraziona serija Jadranske obale i epirogenetski pokreti, Glasnik geogr. društva, Beograd 1922; I. Rubić, Mali oblici na obalnom reljefu istočnog Jadrana, Geogr. vestnik, Ljubljana 1937; O. Maull, Geomorphologie, Leipzig-Wien 1938; I. Rubić, Podmorski mlinovi, Geogr. vestnik, Ljubljana 1939; A. K. Lobeck, Geomorphology, New York-London 1939; F. P. Shepard, Submarine Geology, New York 1948; Ph. G. Worcester, A Textbook of Geomorphology, Toronto-New York-London 1949; Ph. H. Kuenen, Marine Geology, New York-London 1950.I. R.