ANAGLIFNA KARTA, crtež zemljišta, izrađen u dvije komplementarne boje, koji prikazuje potpuno plastičnu sliku reljefa terena. Kad se takva karta gleda kroz osobite naočari u komplementarnim bojama (obično crveno-plave), na njoj se vide plastično sve tri dimenzije zemljišta.

Anaglifna karta dobiva se od stereoskopske snimke reljefne karte, koja se izrađuje osobitim postupkom (Wenschof) tako, da se obična geografska karta sa svim svojim elementima i izohipsama odštampa na elastičnom papiru, pa zatim utisne pod jakim tlakom na odgovarajući model zemljišta.

Takva se reljefna karta fotografira stereoskopski, t.j. sa dvije točke na stanovitom razmaku, koji se zove baza. Baza mora biti horizontalna, a dužina joj se može izabrati po volji, ali ipak u ograničenoj mjeri, jer se razmak točaka na dovršenoj i odštampanoj anaglifnoj karti odrazuje kao horizontalna paralaksa. Ta je paralaksa faktor visina na vizuelnom modelu, koji će se promatrati.

Ukoliko je visina veća, utoliko je i paralaksa veća, ali zbog ograničene moći akomodacije očiju, paralaksa ne treba da bude veća od 10 mm. Ako se uzme veća od te granice, motriočeve oči ne će moći stopiti crveni i plavi crtež u jednu jedinu plastičnu sliku. U početku, dok se ne postigne potrebno iskustvo, preporučuje se, da se baza kod snimanja iskušava i određuje empiričkim putem. Obje se stereoskopske snimke obraduju za štampu običnim postupkom.

U tiskarskom stroju jedna se snimka štampa u crvenoj boji, a druga preko crvene u plavoj boji. Pritom se plavi tisak uravnava na crveni prema zajedničkim točkama ili objektima manjih visina (morska obala ili rijeka). U tim će se točkama poklapati obje boje, dok će se na svima ostalima pojavljivati horizontalne paralakse negdje manje, negdje veće, a najveća će biti svakako na najvišoj točki. Kad se za uravnavanje uzmu najniže točke, na pr. morska obala, čitav se vizuelni model stvara iznad ravnine papira, ali kod reljefa s velikim visinama, gdje horizontalne paralakse prelaze moć akomoiranja očiju, za uravnavanje biraju se točke srednjih visina. Tada se čini da niži dio modela leži ispod ravnine papira.

Gotovu anaglifnu kartu treba promatrati kroz dvobojne naočari, koje se stavljaju na oči tako, da položaj boja pred očima odgovara položaju boja na karti. Ako se naočari okrenu na drugu stranu, prikazat će se obrnuta plastika (pseudoefekt), i uzvišice će se vidjeti kao udubine.

Ako je karta izrađena na uobičajeni način, t. j. ako je crveni otisak desno, a zeleni lijevo, treba tako okrenuti i naočari. Kroz crveni filtar vidi se desnim okom lijevi plavi otisak, a lijevim okom kroz plavi filtar razlikuje se samo desni crveni otisak. Zrake, koje polaze iz očiju, ukrštavaju se u prostoru, i motrilac vidi plastičan model, kao da je karta reljefna. Pojedine se točke mogu vizuelno i opipavati, olovkom se može pratiti jedna po jedna izohipsa, a može se pratiti i put, koji se penje.

Anaglifna karta je dosad jedini način za plastično crtanje reljefa terena na ravnini papira, i primjena joj je veoma široka. Osobito je dobra za obuku u čitanju karata i planova.J. U.