AMFIBIJSKE RIBE mogu dulje vremena živjeti izvan vode, bez obzira na vrstu i gradu dišnih organa. Najpoznatije su dvodihalice (v.), koje imaju za disanje u vodi škrge, dok plućima dišu atmosferski zrak. U užem značenju pod amfibijskim ribama razumijemo samo one, koje dišu škrgama, ali usprkos tome mogu dulje ili kraće vrijeme provesti i izvan vode. Normalno se škržni listići riba izvan vode brzo osuše, međusobno zalijepe i time izgube najveći dio dišne površine redovno već prije no što se posve osuše i zato više ne mogu primati kisik, te se ribe brzo uguše. Druge neke vrste riba pokazuju međutim veliku otpornost prema sušenju škrga. Takve ribe mogu vrlo dugo zadržati potrebnu vodu i vlagu za disanje, često i uz pomoć kožnog disanja, što im omogućuje dulje zadržavanje izvan vode. To se događa kod riba, koje imaju uske škržne poklopce, ili koje mogu svoje škržne poklopce gotovo hermetički zatvoriti. Kod nekih je riba to omogućeno velikim međuškržnim prostorom ili naročitom gradom usne šupljine i ždrijela, gdje se nalaze mnogi kanalići i prostori za zadržavanje rezervne vode. Jegulje i šarani imaju uske škržne otvore, pa im se škrge dugo ne osuše na zraku.

Ribe slingure ili babice (Blenniidae) čvrsto zatvaraju škržne poklopce i tako sprečavaju sušenje škrga na zraku. Ove ribice ostaju često za niske vode na suhom, pa se zavlače pod kamenje, gdje ostaju po nekoliko sati. Ovamo idu Blennius pholis i B. galerita. Te ribe puze uz pomoć raširenih peraja između kamenja, gdje se zadržavaju u vlažnom prostoru, dok ne dođe visoka voda. Pokusima je dokazano, da pojedina babica može izdržati i preko 30 sati na suhom, a u vlažnoj travi i pijesku i nekoliko dana.

Baš je u Jadranskom moru prvi put istražen amfibijski život vrste babice B. galerita i utvrđeno je, da se ona pomoću valova izdiže na strme hridine iznad razine mora i tu se perajama i odupiranjem tijela zadržava, da jede račiće vitičare (Chthalamus stellatus), koji pri udarcima valova otvaraju svoje ljušturice i izbacuju vitičaste nožice, da se i sami filtriranjem vode hrane.

Zna se također i za somove da mogu dugo vremena živjeti na suhom, a osobito neke tropske vrste. Tako Elarias anguillaris, koji živi u barama oko Nila, putuje, kad se isuši voda, po par sati kopnom, sve dok opet ne nađe kakvu lokvu. Američki som Doras costatus putuje u čitavim skupinama, kad se osuše bare, pa ne nađe li vode, on se ukopa u mulj, gdje danima čeka kišu. Tvrdi se, da se ovi somovi kreću kopnom brzinom od 3 do 4 km na sat. Poznat je i južnoamerički som Chaestomus pictis i Loricaria cataphracta, koji se u doba suše može naći po par kilometara daleko od najbliže vode, gdje mirno počiva u vlažnom pijesku ili travi. Među glamočima poznata je vrsta Periophthalmus koelreuteri, koja po više sati dnevno proboravi izvan vode. Ova mala ribica, veličine do 15 cm, živi po barama i bočatnim vodama uz obale tropskih mora Azije. Ponajviše se zadržava u mulju, gdje nalazi hranu. Ta se ribica, nazvana skokunica, vrlo brzo i vješto pomiče po tvrdoj podlozi pomoću raširenih prsnih peraja, pričem se odbija i repom. Uz riječna ušća okupljaju se skokunice po morskim obalama u omanja jata, te skaču po mulju i izvan vode, a pojedini skok može biti i 15 cm visok. Najradije borave na korijenju mangrova, gdje se priljubljuju uz podlogu i zadržavaju šipčicama raširenih prsnih peraja. Slično skaču, kad ih oseka ostavi na suhu, i brojni primjerci četveroočice (v.) (Anableps tetrophthalmus iz obitelji Cyprinodontidae), koja živi na ušćima južnoameričkih rijeka.

Najpoznatije ribe, koje žive dugo izvan vode, jesu labirintnjače (labyrinthici). Kod njih se u ždrijelu nalaze među kostima mnogobrojne šupljine i zavoji, u kojima se zadržava voda, a kad riba iziđe na kopno, ova voda polagano zalijeva škrge i na taj način dovodi potreban kisik za disanje. Ove su ribe poznavali već stari Grci, pa ih prvi opisuje Aristotel. Većina ih živi u Indiji, na Ceylonu i na Malajskom arhipelagu. Najpoznatija je vrsta penjač (Anabas scandens), koji naraste do 20 cm u duljinu. Ova je ribica s leđne strane plavozelenkasta, a s trbušne žuta. Usto su još i različito išarane. Penjači žive po barama, pa kad se voda osuši, uvlače se u pijesak i mulj, gdje nalaze potrebnu vlagu, da mogu preživjeti sušne periode. Pužući pomoću šipčica prsnih peraja, putuju vijugavim pokretima tijela i tako dolaze na kopno. Zbog tečna mesa domoroci ih lopatama iskapaju iz dna osušenih bara i vrlo ih rado jedu. Poznati je srodnik ovih penjačica ukrasna ribica veleperka ili rajčica (Macropodus viridis auratus), koja potječe iz Kine, a rado je drže i uzgajaju u akvarijima. I ona može vrlo dugo izdržati u vodi s malo kisika, a i na suhu može živjeti preko pola sata. Sve se ove ribe hrane crvima i mekušcima, koje nalaze na dnu u mulju.S. Ča.