AMERIKA U SVJETSKOJ PRIVREDI. Ujedinjene Nacije, u svojim publikacijama i statistikama, dijele Ameriku na Sjevernu i Južnu. Sjeverna Amerika obuhvaća sve kopnene države sjeverno od Panamskog kanala (uključujući Republiku Panamu), kao i sve otoke Centralne Amerike skupa s Trinidadom i Tobagom. Južna Amerika obuhvaća Kolumbiju i sve države južnije od nje, te otoke Falkland.
Amerika, Sjeverna u svjetskoj privredi. Sjeverna Amerika dobiva sve veću prevlast u svjetskoj privredi. Zalihe monetarnog zlata u svijetu (izuzev SSSR) porasle su od 25.900 mil. dolara 1938 na 35.500 mil. potkraj 1952. Od tih zaliha otpalo je na USA 1938—14.592 mil. dolara, a 1952—23.252 mil. ili gotovo 10 milijarda dolara više. Taj porast zlatnih zaliha USA najbolje pokazuje dominantan položaj USA u svjetskim financijama. Sjeverna Amerika je najveći proizvođač i izvoznik, kao i glavni potrošač i uvoznik za najveći broj artikala svjetske trgovine.
Njen udio u vanjskoj trgovini svijeta iznosio je (u milijunima USA dolara, odnosno u %) kako slijedi:
Taj je udio u stalnom porastu ne samo u apsolutnim iznosima, nego i u % učestvovanja, uzevši uvoz i izvoz skupa, pa je jedna četvrtina svjetske trgovine u rukama Sjeverne Amerike. Ni na jednom kontinentu nije udio jedne države u privredi tako dominantan, kao što je to slučaj s USA u privredi Sjeverne Amerike. Osim Kanade, učešće drugih sjeveroameričkih država potpuno je sporedne važnosti, izuzevši neke proizvode tropskih krajeva. Dominantna uloga USA najjače se osjeća u vanjskoj trgovini ostalih država Sjeverne Amerike: iz svih država Sjeverne Amerike, osim Dominikanske Republike, preko polovine izvoza bilo je (1950) upućeno u USA; a kod ukupnog uvoza svih država (1950) učestvovanje USA iznosilo je 67 do 88%. Ta ekonomska zavisnost pojedinih sjeveroameričkih država od tržišta USA potencirana je još njihovom potpunom zavisnošću od novčanog tržišta USA.
Proizvodnja pšenice u Sjevernoj Americi iznosi od 1/4 do 1/5 cjelokupne svjetske proizvodnje (prema ishodu žetve). U svjetskoj trgovini pšenicom USA sudjeluju danas sa 50%, a Kanada sa 25%; dok kod kukuruza Sjeverna Amerika sudjeluje sa nešto preko 50% svjetske proizvodnje, ali je u samoj trgovini kukuruza njen udio neznatan i dolazi do izražaja tek posljednjih godina; USA su najveći proizvođač, ali i najveći potrošač kukuruza, osobito u vezi s intenzivnim stočarstvom. U svjetskoj proizvodnji pamuka, Sjeverna Amerika sudjeluje sa 50%: godišnji izvoz prelazi 5 mil. t. Kod vune međutim udio Sjeverne Amerike ne predstavlja ni 10% svjetske proizvodnje, a kod ostalih tekstilnih vlakana ne dolazi uopće u obzir, osim kod lana (kod kojeg danas otpada na Sjevernu Ameriku trećina svjetske proizvodnje, izuzevši SSSR). U svjetskoj proizvodnji soje USA sudjeluju sa 40%, kod duhana sa 38% i kod pamučnog sjemenja sa 50%. U proizvodnji šećera Sjeverna Amerika ima dominantnu ulogu: preko polovine svjetske trgovine šećera otpada danas na Kubu. U proizvodnji kamenog ugljena, Sjeverna Amerika (odnosno USA) sudjeluju gotovo sa 50%; one su zadnjih nekoliko godina izvozile i do 50 mil. t te time postale najveći izvoznik ugljena. Proizvodnja željezne rudače iznosila je preko 50% svjetske proizvodnje, a sva se ta rudača troši u Americi, budući da u proizvodnji sirovog željeza i čelika Sjeverna Amerika sudjeluje sa preko 50% svjetske proizvodnje. Od 550 mil. t sirove nafte, proizvedene u svijetu 1951, na Sjevernu Ameriku otpada 328 mil. t; a proizvodnja naftinih derivata još je veća, jer Sjeverna Amerika, pored vlastite nafte, prerađuje i jedan dio nafte drugih kontinenata, poimence Južne Amerike. Od bakra, olova i cinka na Sjevernu Ameriku otpada polovina svjetske proizvodnje; kod proizvodnje aluminija ona sudjeluje sa gotovo 75% svjetske proizvodnje, a u izgradnji su još golema postrojenja u Kanadi, koja će proizvodnju aluminija još znatno povećati. Od 131.000 t nikla, proizvedenih 1951 u svijetu (bez SSSR), na Kanadu otpada 125.000 t ili 95% cjelokupne svjetske proizvodnje; a od 733.000 kg čistoga zlata 1951 (bez SSSR) na Sjevernu Ameriku otpada 217.752 kg, a od srebra kod proizvodnje od 5400 t — na USA otpadaju 3492 t. U svjetskoj proizvodnji fosfata USA učestvuju sa preko 50%, a kod sumpora sa preko 90%, kod molibdena sa 85% i kod vanadija sa preko 50%.
Industrijsku prevlast USA, a danas već i Kanade, karakterizira proizvodnja nekih specifičnih artikala. Od 10,577.000 automobila i kamiona, proizvedenih u svijetu 1950, na USA otpada 8,394.000. Svjetska potrošnja kaučuka, prirodnog i sintetičnog, iznosila je 1951 2,285.000 t, od čega otpada na Sjevernu Ameriku 1,300.000 t. U svjetskoj trgovini novinskim papirom samo Kanada sudjeluje sa 95% ukupnog prometa. Utrošak pogonske energije u čitavom svijetu 1951 (izuzev SSSR), izražen u ekvivalentu ugljena, iznosio je 2,491.300.000 t; od toga na Sjevernu Ameriku ide 1,365,000.000 t ili preko 50%, a potrošnja čelika premašila je (1951) 100 mil. t (ili polovinu svjetske potrošnje).
U pomorskom prometu svijeta udio Sjeverne Amerike bio je (u mil. t ukrcane, odnosno iskrcane robe) ovaj
Prema tome taj udio raste ne samo apsolutno, nego i procentualno: od 22,91% kod utovara, i 17,21% kod istovara 1938 porastao je na preko 30% cjelokupnog svjetskog pomorskog prometa; a neposredno poslije II. svjetskog rata (1946) od robe ukrcane na čitavome svijetu preko 40% otpalo je na sjeveroameričke luke. Utovar i istovar robe vrši se pretežno u atlantskim lukama Sjeverne Amerike, jer je u državama, koje leže i uz atlantsku i uz pacifičku obalu, privredni život, a po tome i pomorski promet, daleko intenzivniji na atlantskoj strani i sve glavne luke kao i glavne plovne rijeke nalaze se na toj obali.
God. 1952, od ukupno 90 mil. brt svjetske tonaže, na Sjevernu Ameriku dolazi 34 mil. brt, od kojih na USA 25,187.092 morskih i 2,413.885 brt jezerskih brodova, dok je neposredno prije II. svjetskog rata, kod svjetske tonaže od 68,5 mil. brt, na Sjevernu Ameriku otpadalo 15,8 mil. brt (ili oko 24% prema današnjim 36—37%). Porast svjetske tonaže (21,5 mil. brt) 1939—52 gotovo je ravan porastu tonaže same Sjeverne Amerike, što znači, da je tonaža ostalih kontinenata ostala približno ista. Prije I. svjetskog rat sudjelovala je Sjeverna Amerika u svjetskoj tonaži samo sa 4 mil. brt, a i od toga je dobar dio otpadao na jezersku flotu USA i Kanade. Od navedena 34 mil. brt trgovačke mornarice Sjeverne Amerike, 31 mil. brt ide na parobrode. Za vrijeme II. svjetskog rata Sjeverna Amerika gradila je gotovo isključivo turbinske brodove, jer je ta gradnja bila jednostavnija i brža nego gradnja motornih brodova, pa je pritom ostala sve do danas, dok u Evropi i u Japanu prevladava gradnja motornih brodova. Na drugo mjesto, po tonaži trgovačke mornarice, dolazi Panama sa 3,748.512 brt; na trećem mjestu nalazi se Kanada sa 960.781 brt morske i 843.584 brt jezerske flote.
Kod prijevoza robe između Sjeverne Amerike i drugih kontinenata učestvuju u znatnoj mjeri i parobrodi evropskih država. U putničkom prometu između Evrope i Sjeverne Amerike evropska društva čak dominiraju, tako da USA danas nastoje da u tom prometu postignu primat u pogledu luksusa, a naročito u brzini. Kapacitet brodogradnje Sjeverne Amerike došao je osobito do izražaja u I. i II. svjetskom ratu: u prvom su brodogradilišta USA izgradila preko 10 mil. brt, i tako je paralizirano djelovanje njemačkih podmornica (koje su neko vrijeme ugrožavale opskrbu stanovništva i vojske); za II. svjetskog rata USA izgradile su brodova za preko 30 mil. brt. Kanada, kojoj je brodogradnja ranije bila slabo razvijena, izgradila je za vrijeme II. svjetskog rata, i neposredno poslije, trgovačkih brodova za preko 2,5 mil. brt te izbila na drugo mjesto u brodogradnji svijeta. Pored toga, brodogradilišta USA i Kanade izgradila su velik broj ratnih i desantnih brodova, tako da je brodogradnja Sjeverne Amerike znatno pridonijela uspješnom završetku II. svjetskog rata. Udio Sjeverne Amerike prelazio je (za II. svjetskog rata) 90% ukupne svjetske brodogradnje (1943 postignuta je rekordna cifra u gradnji trgovačkih brodova u svijetu—13,884.776 brt, od čega otpada na Sjevernu Ameriku 12,575.522 brt). Danas, međutim, Sjeverna Amerika učestvuje mnogo manje u brodogradnji svijeta: sredinom 1953 nalazila su se u svijetu u gradnji ukupno 1202 broda s ukupnom tonažom od 6,004.757 brt, od čega na Sjevernu Ameriku otpada samo 81 brod sa 691.531 brt, ili tek nešto preko 10% svjetske tonaže u izgradnji, a od 306 tankera sa 3,420.232 brt, koji su bili u gradnji 30. VI. 1953, samo 29 tankera sa 431.621 brt pripada brodogradilištima Sjeverne Amerike, i to pretežno USA, budući da Kanada forsira druge, rentabilnije industrijske grane.
Sjeverna Amerika gradi danas brodove isključivo za sjeveroamerička društva, i to uz obilatu subvenciju države. Troškovi gradnje mnogo su veći na sjeveroameričkim brodogradilištima, nego na evropskim ili u Japanu. Međutim, brodograđevni su kapaciteti očuvani, da bi (u slučaju potrebe) mogli čak i premašiti rezultate postignute u II. svjetskom ratu.
Amerika, Južna u svjetskoj privredi. Uloga Južne Amerike u svjetskoj privredi postaje sve značajnija. Uz poljoprivredu postepeno se razvija i rudarstvo, a tokom nekoliko posljednjih godina najveća se pažnja obraća industriji. Njen razvitak doduše zasad još nije uzeo toliko maha, da bi se svojim proizvodima pojavila (u većoj mjeri) i na drugim kontinentima, pa ni u pojedinim državama Južne Amerike, jer je tu konkurencija Evrope, a osobito USA i suviše jaka, ali je tendencija djelomične autarhije s izrađenim sistemom carinske zaštite već urodila posljedicom, da se pojedini strani proizvodi teže plasiraju, ili čak da više i ne dolaze u obzir kao uvozna roba. Oba svjetska rata, u kojima nije izravno sudjelovala, omogućila su Južnoj Americi povoljan plasman njezinih proizvoda i stvorila su financijsku bazu za intenzivnu industrijalizaciju. To forsiranje industrije, a donekle i rudarstva, dolazi do izražaja i kod poljoprivrede, kojoj često nedostaje radne snage zato, što je apsorbiraju industrija, saobraćaj i trgovina.
Učešće Južne Amerike u svjetskoj trgovini (u milijunima USA dolara i u %) bilo je:
Prema tome je udio Južne Amerike u svjetskoj trgovini u porastu, i to ne samo u apsolutnim iznosima, nego i u %. Naročito je znatan porast uvoza, preračunat u USA dolare; on je sada oko 5 puta veći, nego što je bio 1938, dok je izvoz oko 6 puta veći. Trgovinska bilanca Južne Amerike, kao cjeline, stalno je aktivna, što i odgovara karakteru dužničke zemlje.
Karakteristika je vanjske trgovine Južne Amerike sve veća zavisnost od tržišta USA, dok je prije II. svjetskog rata samo Kolumbija upućivala veću polovinu svoga izvoza u pravcu USA; god. 1950 mnoge su južnoameričke države (osim Argentine, Urugvaja, Paragvaja i Venezuele) preko polovine svoga izvoza plasirale u USA. Argentina, Urugvaj i Paragvaj ne zavise toliko od tržišta USA, budući da one izvoze pretežno takve agrarne proizvode, kojima USA obiluju. Venezuela plasira naftu, svoj glavni izvozni artikl, pretežno u Nizozemske Antile, gdje su velike rafinerije. Kod uvoza je procentualno učestvovanje USA nešto slabije, iako ono kod Kolumbije, Ekvadora, Perua i Venezuele prelazi 50% ukupnog uvoza.
Proizvodnja pšenice, koncentrirana u Argentini, Urugvaju i Paragvaju iznosi godišnje do 10 mil. t (8%), a kod kukuruza i preko 15 mil. t (ili 10 do 12%) svjetske proizvodnje. S obzirom na relativno slabu naseljenost, izvoz je u godinama dobre žetve znatan, pa Argentina učestvuje sa oko 6% u svjetskoj trgovini pšenicom. U svjetskoj proizvodnji pamuka, kao i u svjetskoj trgovini tim artiklom, Južna Amerika (zapravo Brazil) sudjeluje sa 10%, a u svjetskoj proizvodnji vune otpada na Južnu Ameriku jedna petina; Argentina i Urugvaj učestvuju u svjetskoj trgovini vunom sa prosječno 23%. Svjetska proizvodnja kave 1951 iznosila je 2,300.000 t, od toga otpada na Južnu Ameriku 1,690.000 t. U svjetskoj trgovini kavom Južna Amerika sudjeluje sa 73%, a u svjetskoj trgovini kakaovcem sa 12%. U proizvodnji uljarica učestvovanje Južne Amerike vrlo je jako: kod pamučnog sjemenja na nju dolazi samo 10%, ali je zato Argentina najveći proizvođač lanenog sjemenja, te u svjetskom prometu lanenim uljem Južna Amerika sudjeluje sa 63%. Laneno se sjemenje do pred II. svjetski rat izvozilo u razne države na preradbu, ali se danas prerađuje u samoj Argentini i izvozi kao ulje i u obliku uljanih pogača.
Od 2,370.000 t bakra, proizvedenih 1951, na Južnu Ameriku otpada 417.000 t. Kako je njegova potrošnja u zemljama Južne Amerike ograničena, J. A. učestvuje u svjetskoj trgovini bakrom sa 33%. Učešće Južne Amerike u svjetskoj proizvodnji olova iznosi nešto ispod 10%, u proizvodnji cinka oko 7%, kositra gotovo 20%, a antimona 25%. Svjetska proizvodnja boksita 1951 iznosila je 10 mil. t, od toga je J. A. proizvela blizu 50%. Sav se boksit izvozi u USA i Kanadu, odnosno u Veliku Britaniju, jer obje Gvajane, gdje je koncentrirana proizvodnja boksita, nemaju industrije aluminija. U svjetskoj proizvodnji kamenog ugljena učestvuje Južna Amerika samo sa 4%, s istim postotkom sudjeluje i u svjetskoj proizvodnji željezne rudače, dok čelika ne proizvodi ni 1%. Međutim, smatra se, da su rezerve željezne rudače Južne Amerike, naročito Venezuele i Brazila, najveće na svijetu, što omogućuje razvitak metalurgije u budućnosti. Proizvodnja zlata bila je 1951—29.051 kg prema svjetskoj proizvodnji od 733.000 kg, a srebra 760 t kod svjetske proizvodnje od 5400 t. Od 550,000.000 t nafte, proizvedenih izvan SSSR 1951, na Južnu Ameriku otpada 100,734.000, i to najvećim dijelom na Venezuelu i Kolumbiju. Međutim, gotovo sva ta količina izvozi se u sirovu stanju, jer je industrija nafte tek u zametku. Južna Amerika, odnosno Čile, dominira u svjetskoj proizvodnji salitre i ima monopolan položaj u svjetskom prometu.
U pomorskom prometu svijeta udio Južne Amerike (u milijunima ukrcane odnosno iskrcane robe) iznosi:
U porastu je naročito promet ukrcane robe, dok je kod iskrcane robe postotak Južne Amerike danas samo nešto viši, nego što je bio prije II. svjetskog rata. Međutim, količina ukrcane robe u lukama Južne Amerike veća je više nego dvostruko, nego što je bila prije II. svjetskog rata, pa je učestvovanje u ukrcanoj robi poraslo od 11,13% (1938) na 17,67% u 1951, a u 1946 i 1947 prelazilo je 20%. Tako velik porast ukrcane robe ima se pripisati isključivo porastu proizvodnje i izvoza sirove nafte, koja iznosi blizu 90% od ukupno ukrcane robe u lukama Južne Amerike. Veliki nerazmjer između istovarene i utovarene robe loše djeluje na formiranje pod voznih stavova, jer većina brodova putuje u Južnu Ameriku prazna, ili nedovoljno utovarena, i tek na povratku plovi s punim teretom.
Lučki promet Južne Amerike najvećim je dijelom koncentriran na atlantskoj obali baš, kao i promet Sjeverne Amerike. Privredno najjače države, koje i daju najveći dio robnog prometa, leže na Atlantiku, dok na Tihom oceanu (za masovni promet) dolaze u obzir željezna rudača i čilska salitra, te jedan dio nafte Kolumbije i proizvodi Perua, Ekvadora i Bolivije, koji kvantitativno ne znače mnogo. Na Atlantskom oceanu su poznata i bogata ležišta nafte Venezuele.
Od svjetske tonaže (90 mil. brt, 1952) na Južnu Ameriku otpada samo 2,5 mil. t; od toga preko 1 mil. na Argentinu i 800 hiljada na Brazil, dok Čile, Peru i Venezuela imaju tonaže od 100 do 200 hiljada brt, a Urugvaj 64.000 brt. Nastojanje Kolumbije, da (u suradnji s Venezuelom i Ekvadorom) formira jedan veliki parobrodarski koncern, kojim bi se emancipirali od sjeveroameričkih društava, teško da će dati pozitivnih rezultata, jer je već došlo do trzavica i nesuglasica.
Brodogradnja, u modernom smislu, još ne postoji u Južnoj Americi, tek se čine pokušaji za izgradnju brodogradilišta u Argentini i Brazilu.I. Be.
LIT.: Statistical Yearbook, 1952, United Nations, New York 1952.