AMERIKA, JUŽNA, južni američki kontinent na zapadnoj hemisferi Zemlje, obuhvaća 17,938.000 km2 ili oko 14% cijele površine Zemlje te je po veličini četvrti kontinent. Od najsjevernijeg rta Gallinas (12°15'N) u Kolumbiji do najjužnijeg rta Horn (55°59'S) pruža se Južna Amerika u duljini od 7500 km, a od najzapadnijeg rta Parinas (80°32'W) u Peruu do najistočnijeg rta São Roque (34°55'W) u Brazilu iznosi širina kontinenta oko 5000 km.
Južna Amerika je od Afrike udaljena oko 1620 nm, od Antarktičkog kopna oko 540 nm, a sa Sjevernom Amerikom je spojena uskom Panamskom prevlakom. Glavna masa Južne Amerike leži u tropskom pojasu s obje strane ekvatora; ona se prema jugu u području suptropskog i umjerenog pojasa suzuje.
Upoznavanje. Južnu Ameriku je otkrio god. 1499 Talijan Amerigo Vespucci, iako je već god. 1498 Kolumbo na svom trećem putovanju vidio sjeveroistočnu obalu kontinenta. Na drugom putovanju 1501 dospio je Vespucci ponovo do rta São Roque te je, tražeći prolaz u Tihi ocean, dopro uz atlantsku obalu do 43°S. Poslije njega tražili su bez uspjeha prolaz u Tihi ocean Španjolci V. J. Pinzon (1509) i J. D. de Solis (1515). Tek je god. 1520 uspjelo Magellanu (F. da Magalhães) proći između Patagonije i Ognjene Zemlje iz Atlantskog u Tihi ocean. God. 1535 došao je na ušće La Plate O. de Mendoza, odakle je D. Ayolas prodro u gornji tok rijeke Paraguay, gdje je 1537 osnovao grad Asuncion. God. 1521 zauzeo je portugalski pomorac P. Cabral primorski pojas Brazila, koji je kasnije bio podijeljen na kapetanije i predan na upravljanje portugalskim plemićima s time, da dalje osvoje unutrašnje krajeve Brazila i da ih trajno sačuvaju. Medu prvim doseljenicima bio je M. A. de Sousa, koji je zapravo postavio temelje evropskoj kolonizaciji Brazila. God. 1580 osnovali su na estuariju La Plate španjolski doseljenici iz Paragvaja grad i luku Buenos Aires, jer za dobro pristanište na ušću rijeke Paraguay nisu mogli naći zgodnog mjesta. Upoznavanje pacifičkog dijela Južne Amerike počelo je god. 1531 osvajačkim pothvatima Fr. Pizzara, D. Almagra i F. de Luque-a, koji su tada zauzeli Peru uništivši u tim krajevima staru kulturu. God. 1534 prodro je do srednjeg dijela Čilea D. Almagro. U južnom dijelu Čilea nastavio je osvajanje P. de Valvidia utemeljivši god. 1541 grad Santiago. Zbog jakog otpora Araukanaca Španjolci su uspjeli pokoriti južni Čile tek god. 1882. Otkriće pacifičke obale dovršio je A. de Camargo oplovivši obalu zapadne Patagonije. Ognjenu Zemlju, za koju se držalo, da je izbojak Australije, otkrila su dva nizozemska pomorca, J. Lamaire i V. Schouten, koji su oko rta Horn uplovili u Tihi ocean. Unutrašnjost Južne Amerike bila je dugo posve nepoznata, iako su već od XVII. st. prodirale mnoge skupine ljudi u prašume tražeći zlato. Gonzales, brat Fr. Pizzara, prodro je preko Anda u porječje Maranona, odakle se njegov kapetan Fr. de Orellana god. 1540 spustio po rijeci Amazoni do njezina ušća. Poslije njega pošao je 1560 P. de Ursua sa 700 vojnika iz Lime prema porječju Amazone, ali je na putu stradao, pa je L. de Aguirre odveo ostatke ekspedicije po rijeci Amazoni do njena ušća, odnosno do venezuelske obale. Prvi je kartografski snimio mnoge krajeve u porječju Amazone S. Fritz (1686—1724), a prva znanstvena istraživanja u porječju Amazone izvršio je Ch. de la Condamine vraćajući se iz Ekvadora s mjerenja meridijanskog stupnja. Jedan od najvećih istraživača Južne Amerike bio je geograf A. Humboldt, koji je modernim naučnim sredstvima prikazao zemlju i ljude Južne Amerike.
Građa i reljef. Južna se Amerika dijeli po građi i reljefu na tri pojasa, koji se pružaju od sjevera prema jugu. Na istoku je staro Brazilsko visočje i Gvajansko gorje, na zapadu nabrano gorje Anda, a između njih goleme nizine, koje se najširim dijelom otvaraju prema Atlantskom oceanu. Brazilsko je visočje najstariji dio kontinenta. Njegova se jezgra sastoji od kristaliničnog kamenja i paleozojskih (kambrijskih i silurskih) slojeva, koji su bili posljednji put nabrani u starijem paleozoiku, vjerojatno u siluru (brazilsko nabiranje ili brazilidi). Fosilna flora glossopteris, nađena u permskim slojevima Brazilskog visočja i južne Afrike, dokazuje, da je u paleozoiku stara plasina Brazilskog visočja tvorila s južnom Afrikom, Dekanskim poluotokom i zapadnom Australijom jedinstvenu kontinentsku masu, poznatu pod imenom Gondvana, koja se vjerojatno potkraj krednog doba raspala. Na brazilskoj obali nema tragova morskih transgresija atlantskog podrijetla iz mlađeg krednog doba, jer je vjerojatno baš u to doba nastao južni dio Atlantskog oceana. Poslije silurskog nabiranja počela se brazilska stara masa uzdizati ponajviše na atlantskoj strani. Rijeke, koje su u to doba tekle sa zapadnih pristranaka Brazilskog visočja, taložile su goleme količine erodiranog materijala na zapadnom rubu Brazilskog visočja i pokrivale debelim slojevima sedimenata podlogu od kristaliničnog kamenja stvarajući na taj način prostranu Brazilsku ploču. Rijeke su tako snizile i poravnale Brazilsko visočje, ali se to poravnavanje često prekidalo lomovima i uzdizanjem pojedinih dijelova visočja. Danas je Brazilsko visočje valovit ravnjak, koji se lagano spušta prema zapadu. Na njemu strše kao gorja (serre) samo ostaci najstarijih ravnjaka i vrlo otporna eruptivna bila. Najpoznatija su Serra do Mar u primorju, a u unutrašnjosti Serra da Mantiqueira, Serra do Espinhaço i Serra de Caparao s vrhuncem Pico de Bandeira (2884 m), najvišim u Brazilu. Na Brazilskoj ploči nastale su zbog erozije i denudacije brojne stepenice (chapadas). Na strmoj atlantskoj strani Brazilskog visočja reljef je stvoren snažnom i brzom erozijom rijeka. U sjeveroistočnom, dosta suhom dijelu Brazilskog visočja, razvio se jednoličan i pust ravnjak (sertão), koji se prema unutrašnjosti stepenasto uzdiže.
Gvajansko je gorje valovita plasina, građena od starog kamenja s intruzijama granita i diabaza. Gorje je u unutrašnjem dijelu pokriveno naslagama pješčenjaka, kvarcita i konglomerata, koje su vanjske sile pretežno razorile. Najviši je vrhunac Roraima (2627 m). U starom kamenju Brazilskog visočja i Gvajanskog gorja ima znatnih ležišta različnih ruda, osobito zlatonosnih.
Podloga južnoameričkih nizina, koje su do nabiranja Anda bile poplavljene morem, građena je pretežno od starog kristaliničnog kamenja. Nabiranjem Anda bila su ta poplavljena područja na zapadnoj strani zagaćena i pretvorena u jezera, a ta su u toku vremena otekla u Atlantski ocean. Kasnije su brojne andske rijeke zasipale svojim nanosima jezerske zavale i pretvorile ih konačno u nizine. Aluvijalni riječni nanosi pokrivaju nizine rijeke Orinoca i Amazone, koje se pružaju između Anda te Gvajanskog gorja i Brazilskog visočja i Atlantskog oceana. Nizinu rijeke Amazone rastavlja prag od nizine riječnog sistema Parand-Paraguay, koje zajedničkim ušćem (Rio de la Plata) utječu u Atlantski ocean. Sjeverni dio ovog područja zove se Gran Chaco, a južni, između Rio de la Plate i Anda, Pampas. U Pampama prevladava prapor (les), koji ovamo donosi vjetar. Promjene u sastavu prapora vjerojatno su u uskoj vezi s promjenama klime u pleistocenu. Na jugu se Pampe nastavljaju u ravnjake istočne Patagonije, koja se pruža do Ognjene Zemlje (Tierra del Fuego), na južnom kraju kontinenta. Tlo, pokriveno fluvioglacijalnim nanosima, spušta se ovdje stepenasto prema istoku do obale Atlantskog oceana. Na podnožju Anda i na Ognjenoj Zemlji ima i ledenjačkih nanosa. S velikih nizina strše mjestimično ostaci starih masiva kao samačke gore, od kojih su najpoznatije pampinske sierre (Sierras Pampinas), nastale pretkordiljerskim nabiranjem u mlađem paleozoiku. Na Patagonskom ravnjaku su takve gore nastale nešto mlađim, patagonskim nabiranjem (patagonidi).
Mlađe nabrano gorje Ande (Cordilleras de los Andes) proteže se od Panamske prevlake i otoka Trinidada na sjeveru do rta Horna na jugu kontinenta. Ande nisu ni strukturno ni morfološki jedinstven sistem; pojedini se dijelovi međusobno veoma razlikuju. Nastale su iz andske geosinklinale, a tipično su razvijene tek sjeverno od 420 S. Kamenje, koje izgrađuje Ande, potječe gotovo iz svih geoloških epoha, od arhajika do starijeg tercijara. Nabiranje je počelo u paleozoiku, a najjače je bilo u pliocenu.
Ande se razlikuju od nabranog gorja alpinskog tipa jednostavnijom strukturom i slabijim intenzitetom nabiranja, pa se čini, da pokrova uopće nema. Nabirale su se pod pritiskom, koji je dolazio sa zapada uz jake magmatske intruzije i vulkanske efuzije lave. Aktivni se vulkani i danas nalaze pretežno u unutrašnjem pojasu Anda, a tek mjestimično u istočnom (Chimborazo 6310 m, Cotopaxi, Tolima i dr.).
Po građi i tektonici Ande se dijele u poprečnom presjeku na tri pojasa: istočni, unutrašnji i zapadni ili pacifički pojas. Istočni pojas Anda srodan je građom Brazilskom visočju (brazilidi). U njemu prevladava paleozojsko kamenje, pretežno škriljavci i vapnenci (od kambrija do devona), a značajan je kao i Brazilsko visočje zbog rudnog bogatstva. U unutrašnjem pojasu (prave Ande) prevladavaju mezozojski sedimenti, kroz koje je prodrlo vulkansko kamenje. U takvim su se područjima, pod utjecajem visoke temperature i golema pritiska, sedimentni slojevi metamorfozirali, pa je zbog toga i u tom unutrašnjem mlađem pojasu Anda došlo do tvorbe različnih rudnih ležišta. Zapadni ili pacifički pojas Anda pruža se uz obalu Tihog oceana (Primorske Ande). To je ostatak kristaliničnog istočnopacifičkog masiva, koji je utonuo u more.
Sadašnji reljef Anda nije nastao samo nabiranjem, nego i kasnijim vertikalnim pokretima, koji su pojedine dijelove Anda u toku tercijara (napose u pliocenu) uzdigli. U tom procesu izmjenjivala su se doba vertikalnih pokreta s epohama mirovanja. Za vrijeme mirovanja snizile su i poravnile egzogene (vanjske) sile neke dijelove Anda i na taj način stvorile goleme valovite ravnjake, iznad kojih strše vulkanski vrhunci i gorska bila građena od otpornijeg vulkanskog kamenja. Kasniji su pokreti razlomili u nekim dijelovima Anda mnoge stare ravnjake (napose u argentinskim Andama).
U pleistocenu je glacijacija (oledba) zahvatila najviše dijelove Anda. Najjače su bile zaleđene južne patagonske Ande. U to su se doba stvorile na podnožju patagonskih Anda glacijalna (lednička) jezera, a na pacifičkoj obali fjordovi.
Od sjevera prema jugu dijele se Ande na tri skupine: sjeverne, srednje i južne Ande. Sjeverne se pružaju kroz Kolumbiju i Ekvador do 5° S. U Kolumbiji se lepezasto račvaju u tri lanca (Cordillera Occidental, Central i Oriental), između kojih protječu rijeke Magdalena i Cauca. Srednji i istočni lanac proteže se kroz Venezuelu prema Malim Antilima, a zapadni prema Panamskoj prevlaci. Na prijelazu iz Kolumbije u Ekvador nalazi se niz aktivnih i ugaslih vulkana (Avenida de Vulcanos), najpoznatiji je Chimborazo (6310 m).
Srednje Ande pružaju se kroz Peru i Boliviju, ali dosežu i sjeverni dio Čilea i sjeverozapadni dio Argentine. Između gorskih lanaca, koji su međusobno daleko razmaknuti, nalaze se na visini od 4000—4500 m prostrane zavale (punas ili altiplanos). U tom području su najviši vulkanski vrhunci Illampu (6485 m), Illimani (6452 m) i Sajama (6520 m). Južne Ande tvori samo jedan gorski lanac, koji se proteže od 30° S do južnog kraja kontinenta s najvišim vrhuncem Aconcagua (7035 m) u sjevernom dijelu. Prema jugu se južne Ande snizuju, tako da u Ognjenoj Zemlji dosežu oko 2000 m.
Obala i otoci. Obala Južne Amerike ponajviše je nerazvijena. Izobata od 200 m pruža se u maloj udaljenosti paralelno s obalom. Šelf je nešto širi samo oko ušća rijeke Amazone, oko otoka Falkland i istočno od Ognjene Zemlje. Gotovo svuda uz obalu nalaze se velike dubine. Izobata od 6000 m približila se zapadnoj obali kontinenta kod luke Iquique na manje od 100 km. Pacifička je obala pretežno visoka, strma i nerazvedena. Veći je samo zaljev Guayaquil. Gotovo sve su luke otvorena ili slabo zaklonjena sidrišta. Južno od 42° S proteže se obala s mnogobrojnim otocima (otočje Chiloé i Chonos), kanalima i fjordovima, koji su nastali djelovanjem ledenjaka za vrijeme ledenog doba i kasnije došli pod more. Na jugu kontinenta dijeli oko 360 nm dugi Magellanov prolaz Ognjenu Zemlju od kopna.
Atlantska obala od Magellanova prolaza do ušća Rio de la Plate pretežno je neutralna, ali ima nekoliko polukružnih zaljeva poznatih pod imenom bahía ili baía (zaljev S. Jorge, Bahía Blanca i dr.). Istočno od patagonske obale ispinju se s južnoameričkog šelfa otoci Falkland, koji se sastoje od dva veća i nekoliko manjih otoka. U širokom estuariju Rio de la Plate obale su niske, a sjeverni dio obale mjestimično obrubljuju pješčani prudovi i zatvaraju prostrane lagune, od kojih su najpoznatiji zaljev Guanabara s lukom Rio de Janeiro i Baía de Todos os Santos s lukom São Salvador. U toplim morima Brazila sjeverno od rta Frio ima mnogo koraljnih grebena, a na pučini nekoliko koraljnih otoka (Abrolhos). U području, gdje se nizina rijeke Amazone otvara prema moru, obala je posve niska i obrasla tropskom vegetacijom mangrove. Na ušću Amazone veći su otoci Caviana i Mexiana. Obala je na podnožju Gvajanskog gorja također pretežno niska, a u Karipskom moru je strma. Veliki zaljev Maracaibo s istoimenom lagunom značajno je područje zbog golemih ležišta nafte. Uz sjevernu obalu Južne Amerike nalazi se nekoliko otoka i otočića, koji se smatraju sastavnim dijelovima kontinenta. U blizini venezuelske obale su otoci Aruba, Curaçao i Bonaire, a istočno od njih Tortuga, Margarita i Testigos. Otoke Trinidad i Tobago, koji leže na šelfu, rastavljaju od kontinenta uski i plitki kanali. U Atlantskom i Tihom oceanu ima nekoliko malih skupina oceanskih otoka. U Tihom je oceanu zapadno od ekvadorske obale otočje Galápagos, građeno od vulkanskog kamenja. Zapadno od čilenske obale nalaze se otočja Juan Fernandez i Desventurados. U Atlantskom oceanu ima nekoliko osamljenih otoka i otočića. Sjeveroistočno od rta São Roque nalazi se otok Fernando de Noronha, građen od vulkanskog kamenja. Sjeveroistočno od njega su hridine São Paulo. Mali otok Trinidade (južni) i njegov susjedni otočić (hridina) Martin Vaz, oba građena od vulkanskog kamenja, nalaze se istočno od brazilske obale na 20°5' S.
Klima. Za klimu Južne Amerike odlučne su velike suprotnosti u reljefu između visokog ulančenog gorja na zapadu i velikih nizina u srednjem i istočnom dijelu kontinenta, koje su otvorene klimatskim utjecajima Atlantskog oceana. Nisko Brazilsko gorje i Gvajansko visočje ne smeta prodiranju oceanskih vjetrova u unutrašnjost kontinenta. Zbog toga je u istočnom dijelu Južne Amerike kao i u pacifičkom primorju u klimatskom pogledu važna geografska širina, a u Andama i nadmorska visina. Južna Amerika okružena je sa svih strana oceanima, ali nema rubnih mora, koja bi prodirala duboko u kontinent. Oceanski utjecaji na pacifičkoj strani ograničeni su zbog blizine Anda samo na uzak obalni pojas.
Razlika je u temperaturi između istočne i zapadne obale kontinenta očita zbog Čilensko-peruanske ili Humboldtove hladne struje, koja teče paralelno sa zapadnom obalom kontinenta i snizuje temperaturu zraka. Zbog toga su na istim geografskim širinama temperature različne na zapadnoj obali i u središnjim, odnosno istočnim dijelovima kontinenta. Luka Guayaquil u blizini ekvatora na ekvadorskoj obali ima u srpnju (južna zima) gotovo istu temperaturu kao Rio de Janeiro, koji leži gotovo na južnoj obratnici. U tropskom pojasu nema u toku cijele godine razlike u temperaturi. U suptropskom području, koje obuhvaća veći dio Brazilskog visočja, Gran Chaco i sjeveroistočni dio Argentine, prosječna je temperatura u siječnju iznad 20°, a u srpnju 10°. U argentinskim pampama su ljeta vruća (u siječnju 20°), zime hladne (u srpnju ispod 10°), a u istočnoj i zapadnoj Patagoniji te u južnom dijelu Čilea amplituda je temperature manja zbog hladnijeg ljeta (manje od 20° u siječnju). U Magellanovu prolazu su amplitude temperature najhladnijeg i najtoplijeg mjeseca oko 5°. Pojedini dijelovi Anda razlikuju se također u temperaturi. U tropskim dijelovima Anda prosječna je temperatura u toku cijele godine jednaka. U sjevernom dijelu srednjih Anda amplitude temperature su manje, a u južnim dijelovima veće. U južnim su Andama zime oštre i duge, a ljeta kratka i umjerena.
Zbog zagrijavanja kopna u južnom ljetu stvara se nad Južnom Amerikom područje niskog tlaka zraka, a na oceanima i Karipskom moru, koji su hladniji, područja visokog tlaka. Iz tih triju područja visokog tlaka zraka pušu vjetrovi prema kontinentu. Sjeveroistočni pasat puše prema tome na sjevernom rubu kontinenta, a u nizini Amazone i u sjeveroistočnom Brazilu jugoistočni pasat. S Tihog oceana dolaze prema kopnu jugozapadni vjetrovi, a najjužniji dio pacifičke obale stalno je u području oceanskih zapadnih vjetrova i s njima povezanih putujućih depresija. Zimi se tropski pojas kontinenta jako zagrije, pa se tu stvara područje niskog tlaka zraka, koje privlači vjetrove iz pacifičke i atlantske anticiklone. Južni se dio kontinenta u isto vrijeme slabo zagrijava, pa zbog toga nema velikih razlika u temperaturi između oceana i kopna, tako da se pojas visokog tlaka zraka proširi na cijeli kontinent, ali se jezgre anticiklona, iz kojih zimi pušu vjetrovi prema kopnu, i dalje nalaze na Atlantskom i Tihom oceanu. Putujuće depresije, koje također uvjetuju nestalno vrijeme, obilaze Ande, te s juga zakreću prema istočnoj Patagoniji i području pampa, gdje prouzrokuju jake vjetrove (pamperos), koji pušu gotovo do Brazilskog visočja.
Oborine su u Južnoj Americi, kao i drugdje, ovisne o temperaturi, tlaku zraka i reljefu. Tropska i suptropska područja, koja su otvorena toplim i vlažnim oceanskim vjetrovima, dobivaju izobilje kiše. Na pristranke Anda u Kolumbiji padne više od 7000 mm kiše na godinu. U gornjem toku Amazone padne više od 2000 mm, a na istočnim pristrancima tropskih Anda 3000—4000 mm. Gotovo jednake količine kiše dobivaju primorski pojas od ušća Orinoka do ušća Amazone, zatim Gvajansko gorje i atlantska strana Brazilskog visočja (Serra do Mar). Velike količine oborina donose stalni vjetrovi s Tihog oceana na zapadne pristranke Južnih Anda. U obalnom pojasu iznosi godišnja množina kiše oko 2000 mm, a u gorju oko 5000 mm i više. Manje od 500 mm oborina na godinu ima pacifičko primorje od zaljeva Guayaquil na sjeveru do 32° S. U primorju srednjeg Čilea po više godina ne padne ni kap kiše. U gradu Iquique iznosi prosječna godišnja množina oborina 2 mm, a u Limi jedva 55 mm. Uzrok je tome hladna morska struja.
Topla struja Niño, koja se ljeti razvije između Čilensko-peruanske struje i obale kontinenta, uzrokuje u sjevernom dijelu obalnog pojasa Perua oluje s pljuskovima. Suho se područje produljuje kroz Bolivijsko visočje na argentinsku stranu i u istočnu Patagoniju. Manja suha područja nalaze se oko zaljeva Maracaibo i u sjeveroistočnom dijelu Brazila. U ekvatorijalnom području, koje obuhvaća nizinu Amazone, gvajansku obalu i kolumbijsko primorje, kiša je jednolično raspoređena u toku cijele godine sa dva maksimalna iznosa za vrijeme prolaza sunca kroz zenit. Područje subekvatorijalnog pojasa, koje na sjevernoj hemisferi obuhvaća visočje istočne Kolumbije i Gvajansko gorje, a na južnoj hemisferi sjeverni dio Gran Chaca i sjeverni dio Brazilskog visočja, ima već jedno izrazito kratko suho doba u zimskim mjesecima. U savanskom području nalaze se na sjeveru nizine Llanos, a na jugu unutrašnji dio Brazilskog visočja. Tu je suho doba izrazitije i dulje, a kolebanja temperature veća. U suptropskom području s ljetnim oborinama nema izrazitog suhog doba. Umjereno kontinentalna klima vlada na području argentinskih pampa, a hladna kontinentalna klima u argentinskoj Patagoniji. Na pacifičkoj strani Južne Amerike prelazi ekvatorijalna klima oko zaljeva Guayaquil u suhu klimu čilensko-peruanske obale. U južnom Čileu vlada vlažna oceanska klima. U planinskim predjelima ekvatorijalnih sjevernih Anda temperatura je jednolična u toku cijele godine; u srednjim se Andama razlikuje već i suho doba godine.
Vode. Za riječnu mrežu Južne Amerike značajan je položaj glavnih kontinentalnih razvoda (Brazilskog visočja i Anda), koja se nalaze na atlantskom odnosno pacifičkom rubu kontinenta. Zbog golemih nizina, koje se pružaju između ta dva razvoda do Atlantskog oceana, pomaknuto je razvode između Tihog i Atlantskog oceana daleko na zapadni rub kontinenta, tako da prema Tihom oceanu otječe samo 6% cjelokupne površine J. Amerike. Zbog obilnih oborina na istočnim pristrancima sjev. i srednjih Anda, rijeke su se duboko usjekle u Ande pa često izviru nedaleko od Tihog oceana (Marañon oko 150 km). U južnim Andama, gdje su oborine obilnije na zapadnim pristrancima, usjekle su se pacifičke rijeke kroz gorska bila daleko na atlantsku stranu, tako da neka jezera na istočnom podnožju Anda otječu prema Tihom oceanu.
S Brazilskog visočja, koje se jače uzdignulo u blizini Atlantskog oceana, rijeke teku ponajviše prema zapadu. U Atlantski ocean teku s Brazilskog visočja samo kratke rijeke, među kojima je najveća São Francisco. Golemi riječni sistemi Amazone, Orinoka i La Plate, koji su se razvili u prostranom nizozemlju, odijeljeni su međusobno vrlo niskim razvodima. Mjestimice je to razvođe tako nisko, da se otjecanje vode prema jednom ili drugom porječju nije ustalilo. Poznat je primjer bifurkacije (račvanja) rijeke Casiquiare između Orinoca i Rio Negra, lijevog pritoka Amazone. Samo 1% cjelokupne površine Južne Amerike nema otjecanja k moru (endoreična područja). To se događa u kotlinama bolivijskih i argentinskih Anda i njihova istočna podnožja. Oko 3000 km duga rijeka Orinoco izvire na istočnim pristrancima Anda, teče prema sjeveroistoku i, probijajući venezuelsko gorje Parima, tvori niz brzica (Maipures i Atures) te utječe u Atlantski ocean velikom deltom, koja obuhvaća oko 25.000 km2. Orinoco je u donjem toku široka rijeka; njezinim koritom proteče svake sekunde oko 14.000 m3 vode. Za oceanske je brodove plovna oko 800 km. Najviši joj je vodostaj od travnja do kolovoza (sjeverno ljeto) zbog kišnog doba.
Porječje Amazone, koje obuhvaća oko 7 milijuna km2 najveće je na svijetu, ali i po duljini (oko 5500 km) ide Amazona u najveće rijeke svijeta. Glavne su joj izvorne rijeke Marañon i Ucayali, koje izviru u peruanskim Andama. Protječući od grada Iquitosa nizinom, Amazona prima oko 200 većih pritoka i utječe u Atlantski ocean oko 300 km širokom deltom. Njezinim koritom proteče u donjem toku prosječno oko 100.000 m3 sek (v. Amazona i Brazil).
Porječje rijeke La Plate je treće veliko porječje u Južnoj Americi; ono obuhvaća više od 3 milijuna km2. Rio de la Plata je golem estuarij, u koji utječu rijeke Paraná s Paraguayem i Uruguay. Paraná (Rio Grande) izvire u Brazilskom visočju (Serra de Mantiqueira) te silazi preko vodopada Salto del Guaira u nizinu, gdje je duboka i plovna. Njezin glavni pritok Paraguay protječe ravnjakom Gran Chaco. Do ušća Parane utječe u estuarij i 1600 km duga rijeka Uruguay, koja izvire u Brazilskom visočju. Prešavši nekoliko brzica i vodopada, od kojih je najpoznatiji Salto Grande, ulazi u nizinu pa je od grada Paysandú plovna za veće brodove. Iz suhih krajeva Gran Chaca i s podnožja Anda dolazi u rijeku Paranu mnogo manje vode, jer pritoci Pilcomayo, Bermejo i Salado, protječući suhom nizinom, gube mnogo vode. Rijeke, koje teku s Anda južno od rijeke Salado, ne dosegnu uopće rijeku Paranu, nego se gube u slanim jezerima i močvarama Andskog podgorja. Paraná ima visok vodostaj u gornjem toku za vrijeme južnog ljeta (siječanj i veljača), a za vrijeme južne zime (srpanj i kolovoz) donose pritoci s Brazilskog visočja mnogo vode, pa joj je zbog toga vodostaj povoljan za plovidbu u toku cijele godine.
Rijeke u Brazilskom visočju teku pretežno rasjednim dolinama, pa zbog usijecanja u otporne eruptivne pragove tvore na mnogim mjestima brzice i vodopade. Najpoznatiji su i najveći vodopadi na rijeci Iguassú, lijevom pritoku Parane (južnoamerička Niagara). Rijeke s Brazilskog visočja, koje teku u Atlantski ocean, nisu duge. Izuzetak je oko 2900 km duga rijeka São Francisco, koja teče iz unutrašnjosti Brazilskog visočja i probija ogranke Serre Espinhaço te se preko vodopada Paulo Afonso i Velhas spušta u primorsku ravnicu Atlantskog oceana.
Vodostaj rijeka u južnom Brazilu jako koleba. U suhim krajevima sjeveroistočnog Brazila presuše manje rijeke po nekoliko mjeseci. U unutrašnjosti Brazilskog visočja imaju rijeke za vrijeme suhog ljetnog doba vrlo nizak vodostaj, a rijeke na atlantskoj strani zbog obilnih oborina često uzrokuju teške poplave po primorskim ravnicama. Južno od La Plate ima malo rijeka. One, koje dolaze s Anda ili iz Pampinskih sierra vrlo brzo presahnu. U istočnoj Patagoniji su veće rijeke Colorado, Negro, Chubut i Deseado. Najviše vode imaju u proljeće i ljeto (južno), jer dolaze s Anda, gdje u to doba kopni snijeg, a zimi opet imaju dovoljno vode zbog ciklonskih oborina. Manje patagonske rijeke u suho ljetno doba ne dosegnu uopće mora. Gornji tokovi većih patagonskih rijeka važni su za dobivanje hidroenergije. U Tihi ocean teku s Anda samo kraće rijeke, koje u ekvatorijalnim i južnim Andama imaju u toku cijele godine dovoljnu količinu vode. Zbog vrlo velikog pada, važne su za dobivanje hidroenergije.
Među jezerima, kojih u Južnoj Americi ima vrlo malo, ističu se glacijalna jezera na argentinsko-čilenskom podnožju južnih Anda. U Argentini su najpoznatija Nahuel Huapí, Buenos Aires i Argentino, a u Čileu Lago de Todos os Santos. Na suhom istočnom podnožju Anda nalaze se mnoga slana jezera, u kojima svršavaju neke andske rijeke. Najpoznatije je Salinas Grandes. Za Južnu Ameriku su značajna neka jezera u peruansko-bolivijskim Andama kao ostaci nekad mnogo većih diluvijalnih jezera. Takvo je 272 m duboko jezero Titicaca, koje rijeka Desaguadero veže s plitkim i slanim jezerom Poopó.
Granica vječnog snijega nalazi se u ekvatorijalnim Andama u visini 4600—4900 m, a u srednjim Andama iznosi 5300 m. Prema jugu se ta granica snizuje, pa se u Ognjenoj Zemlji nalazi otprilike na visini od 700 m.
Biljni pokrov. Južna se Amerika vegetacijski dijeli na područje šuma, savana, stepa i pustinja. Šume pokrivaju 2/5 kontinenta, a dijele se na tropske, suptropske i šume umjerenog pojasa (patagonske šume). Najveći dio šumskog pokrova pripada vlažnoj tropskoj prašumi ekvatorijalnog i subekvatorijalnog pojasa, u kojem su temperature u toku cijele godine jednake, a kiša pada obilno u svako doba godine.
Područje prave južnoameričke prašume (selvas) je nizina rijeke Amazone i njoj bliži dijelovi porječja rijeka Orinoco i Paraná. Prašuma je ovdje veoma bogata brojem vrsta; gusta je i neprohodna, s mnoštvom epifita i lijana. Misli se, da je amazonska prašuma ostatak bujne vegetacije iz tercijarne epohe. Nizinska vlažna, često poplavljena šuma, u kojoj prevladavaju palme, poznata je pod imenom igapo-prašume, a šuma na suhom i nepoplavljenom području, floristički veoma bogata i različna, zove se eté-prašuma. U amazonskoj prašumi rastu kaučukovci, napose Hevea brasiliensis, od koje se dobiva kaučuk, zatim brazilski ili pará-orah (Bertholletia excelsa), pa Caesalpina echinata, koja daje fernambukovo drvo. Prašuma je isprepletena lijanama, od kojih osobito tetivika (Smilax Spruceana) čini prašumu upravo neprohodnom. Tu uspijeva i aromatična vanilija (Vanilla aromatica). Na istočnim pristrancima Anda prašuma raste zbog obilja kiše do visine 1000—1500 m.
Drugo se područje tropskih vlažnih prašuma nalazi na zapadnim pristrancima ekvatorijalnih Anda, gdje u primorju dopire do 4° S. Tropska šuma pokriva i atlantske pristranke Gvajanskog gorja te na sjeveru seže daleko prema rijeci Orinoco. Iz amazonske prašume pružaju se uz rijeku galerijske tropske šume sve do Brazilskog visočja, koje inače nema uopće pravih šuma. Pristranci Serre do Mar pokriveni su od grada Recife do rijeke Rio Grande do Sul nešto rjeđom šumom, koja ima značaj prave vlažne tropske prašume.
Suptropska šuma razvila se u južnom dijelu Brazilskog visočja pa obuhvaća znatna područja u Urugvaju, Paragvaju i Argentini, napose između rijeka Paraná i Uruguay, te na području pampinskih serra. Najvažnije je drvo u suptropskoj šumi četinjača Araucaria brasiliana, koja izraste u visinu i do 50 m. Ekonomski je važno drvo Ilex paraguayensis ili Yerba maté, od kojeg se dobiva južnoamerički čaj maté. To je područje povoljno i za uzgoj kave.
Patagonska šuma pripada umjerenom pojasu s obiljem oborina, u kojem su zimske i ljetne temperature umjerene. Razvila se u primorju i na pristrancima Anda cijele zapadne Patagonije južnog Čilea. Sastoji se od brojnih četinjača te od zimzelenih i listopadnih bukava. Vrlo je slična našoj evropskoj šumi, samo što je od evropske gušća i bujnija. Granica šume leži kod Valdivie na 1300 m, a na Ognjenoj Zemlji u visini od 400—500 m. Na Ognjenoj Zemlji raste uz rub šume antarktička bukva (Nothofagus).
U tropskom pojasu sjeverno i južno od amazonske prašume razvile su se vegetacijske formacije savanskog tipa (savane i savanske šume), koje uvjetuje dugo suho doba. Sjeverno od amazonske prašume zaprema savana gotovo cijelu nizinu rijeke Orinoca (Llanos). Suša traje u tom području gotovo pola godine, pa prema tome klima nije pogodna za razvitak šuma. U području Llanosa raste bujna 0,60 do 2 m visoka trava. Drveće raste samo na obalama rijeka. Llanosi su vrlo pogodni za razvitak ekstenzivnog stočarstva. Na venezuelskoj i kolumbijskoj obali ima savanskih šuma s niskim i suši prilagođenim drvećem i grmljem. Savane su se na južnoj strani amazonske prašume razvile u različnim oblicima na Brazilskom visočju i na Gran Chacu, a ovise o duljini suhog doba, tlu i reljefu. Pravoj savani su najsličnije vegetacijske formacije kamposi (campos), travnjaci s rijetkim listopadnim drvećem. Između amazonske prašume i kamposa nalazi se u sjeveroistočnom Brazilu područje niskih kserofilnih bodljikavih šuma (Catingas), u kojima drveće za vrijeme suhog doba odbacuje lišće. Na krajnjem sjeveroistoku Brazila, gdje je klima osobito suha, nalaze se suhe stepe (sertão). Za Gran Chaco je značajna savanska šuma monte, koja se sastoji od listopadnog, prema suši vrlo otpornog drveća. Tu raste ekonomski važno drvo quebracho, poznato zbog tvrdoće i velike količine tanina.
Travne stepe (pampas) razvijene su na humoznom i plodnom tlu u onim krajevima Argentine, gdje vlada umjereno topla klima kontinentalnog tipa, zatim u južnom dijelu Gran Chaca i Urugvaja. U andskom predgorju prelazi pampas u vegetaciju monte, a u istočnoj Patagoniji u suhu stepu.
Prava pustinja razvila se u Južnoj Americi samo u obalnom području Čilea i Perua.
U visokim predjelima Anda vegetacija je vrlo različna. Na visini 2400—2800 m nalazi se pojas yungas, gdje niska šuma više nema tropskih karakteristika. Iznad 3000 m razvile su se u sjevernim Andama, napose na istočnoj strani, koja prima više oborina, bujne rudine (paramo). Po unutrašnjem visočju Anda (oko 4000 m) jače se razvila suha visinska stepa (puna) s bodljikavim šikarjem i kaktusima (Puna de Atacama). Na istočnim pristrancima Anda rastu još u velikim visinama šume koke (Erythroxylon coca) i kininovaca (Cinchona). Područje Anda je domovina mnogih kulturnih biljaka (duhana, krumpira, ananasa, arahida i dr.).
Životinjski svijet. Južnoamerička fauna ima dosta starih životinjskih oblika, od kojih su tobolčari i krezubice bili najrasprostranjeniji u starijem tercijaru. U endemičnoj fauni Južne Amerike ima od sisavaca najviše tipavaca, pasanaca, mravoždera i tobolčara (naboruša surinamska). Rod majmuna (širokonosi majmuni) znatno se razlikuje od majmuna u Starom svijetu (urlikavac riđi). Puma i jaguar zastupaju u Južnoj Americi zvjerad, a tapiri kopitare. Kamelidi žive u obliku vikunje, alpake, gvanaka i ljame pretežno po Andama. Ptičji svijet je vrlo bogat i šarolik. Najveća ptica kondor, živi u Andama, papige i kolibrići po šumama tropskog pojasa. Od vodozemaca su poznate goleme kornjače na otočju Gálapagos, a od gmazova aligatori i kajmani, koji žive u velikim rijekama, zatim gušteri: legvan i bazilisk, te zmije: udav, anakonda i čegrtuša. U Amazoni i njezinim pritocima zanimljiva je proždrljiva riba piranha, a u Orinocu i drugdje električna jegulja.
Stanovništvo. Broj stanovnika za pojedine južnoameričke države i danas još nije točno određen, jer se zbog udaljenosti pojedinih naselja i zaostalosti ne može valjano provesti popis stanovništva, a neki su dijelovi kontinenta još gotovo neistraženi (unutrašnje područje nizine Amazone). Stoga su procjene stanovništva također nesigurne. Računa se da ima vjerojatno preko 90 milijuna st., od toga otpada oko 44 milijuna na mješance (mestici), oko 27 milijuna na Bijelce, oko 11 milijuna na čiste Indijance i oko 8 i više milijuna na Crnce i mulate. Indijanci su autohtono stanovništvo Južne Amerike, koje se po svom kulturnom stupnju razlikuje na prirodne i kulturne indijanske narode. U skupinu prirodnih indijanskih naroda idu t. zv. šumski i savanski Indijanci, koji pretežno žive po starom svom načinu života: ponajviše su lovci i ribari, a neki i poljodjelci. Šumski su Indijanci vrlo otporni prema kulturnim utjecajima Bijelaca, a s civilizacijom dolaze u doticaj samo na velikim rijekama. Savanski Indijanci, koji pretežno žive u otvorenim krajevima, manje su otporni prema kulturnim utjecajima i prema krvnom miješanju s drugim rasama. Prirodni su narodi Aruaki u zapad, dijelu nizine Amazone, koji su nekad bili na znatno višem stupnju kulture, zatim Karaibi na Gvajanskom gorju. Skupini prirodnih naroda pripadaju i plemena Tukano na istoč. podnožju Anda, pa Botokudi u jugoistoč. Brazilu, Guaikuru u sjevernom dijelu Gran Chaca i Indijanci na krajnjem jugu kontinenta, od kojih su najpoznatiji Tehuelče. U području camposa na Brazilskom visočju žive još i danas na najnižem stupnju kulture plemena Ge. Tupi ili Guarani su pretežno poljodjelci; ima ih još u području između rijeke Madeire i Xingu i u Paragvaju. U kulturne indijanske narode ubrajaju se potomci starih kulturnih naroda na području Anda. Najbrojniji su Kečua, koji žive od Ekvadora do Bolivije, gdje se miješaju s plemenima Aimará. U južnom Čileu žive ostaci Araukanaca, koji su na krajnjem jugu pocijepani na mnoga plemena.
Klimatske prilike u suptropskom i umjerenom pojasu (Argentina, Urugvaj i južni dio Brazila) južnog dijela kontinenta uvjetovale su jaču naseljenost Bijelaca. Na zapadnoj obali ima Bijelaca najviše u Čileu. U tropskom pojasu (sjeveroistočni Brazil, primorje Karipskog mora, nizina Amazone i Gvajana) klimatske su prilike takve, da umanjuju djelatnu sposobnost Bijelaca, a time i mogućnost naseljivanja tih krajeva. Sav teški rad obavljaju u tropima još i danas pretežno Crnci, kojih ima najviše u nekadašnjim kolonijalnim primorskim krajevima.
Indijanski jezici, koji su se vjerojatno razvili iz jedinstvenoga prajezika, tvore više jezičnih porodica. Mnogi su jezici iz pretkolumbova doba izumrli, a neki su kao aruak i kečua bili u doba otkrića jezici civilizacije u Južnoj Americi. Danas vlada u svim državama španjolski jezik osim u Brazilu, gdje se govori portugalski, i u Gvajani, gdje se pretežno govori francuski i engleski, a nešto i nizozemski. Od domaćih indijanskih jezika primili su ovi jezici samo leksikalne elemente, koji se odnose na izvanevropske pojmove (kakao, patate) i geografska imena.
Gustoća stanovništva. Prosječno živi u Južnoj Americi 5—6 st. na 1 km2, što dokazuje, da je naseljivanje još uvijek u početnoj fazi. Rubovi kontinenta pretežno su gusto naseljeni, osobito primorje Atlantskog oceana između ušća rijeke Amazone i ušća La Plate s najvećom gustoćom od Rio de Janeira do grada São Paulo, i sjeverozapadno primorje Tihog oceana s najvećom gustoćom u srednjem Čileu i oko Lime u Peruu. U tim najgušće naseljenim krajevima nalaze se i svi milijunski gradovi (Buenos Aires, Rio de Janeiro i São Paulo), zatim gradovi sa stanovništvom od pola milijuna (Montevideo, Rosario, Recife i Santiago de Chile), te većina gradova sa više od 100.000 st. Gustoća je nešto manja u sjeveroistočnom Brazilu i sjevernom dijelu Venezuele. Dosta su gusto naseljeni i neki krajevi u Andama, osobito oko grada Bogota (Kolumbija) i grada La Paz (Bolivija), ali oni su bili gusto naseljeni već prije dolaska Evropljana. Od rubnih krajeva kontinenta gustoća se stanovništva prema unutrašnjosti smanjuje, pa ima krajeva (prašume Amazone), gdje na 10 km2 živi samo 1 čovjek. U Patagoniji, u nizini Amazone i u Andama ima golemih područja, koja su gotovo potpuno nenaseljena. U Južnoj Americi je općenita pojava, da gradovi sa znatnim brojem stanovnika imaju rijetko naseljeno zalede (u Buenos Airesu živi otprilike 1/4 argentinskog, a u Montevideu 1/3 urugvajskog stanovništva). Nema sumnje, da su tropska klima i velike udaljenosti sprečavale naseljivanje unutrašnjosti kontinenta, a tome je pridonosila i opća zaostalost u ekonomskom i socijalnom razvitku. Kulturna zaostalost najvećeg dijela južnoameričkog stanovništva rezultat je u prvom redu teških socijalnih prilika, koje su posljedica još uvijek bezobzirnog polufeudalnog iskorišćivanja zemlje. Najveći dio seljačkog stanovništva nema svoje zemlje; seljaci rade kao najamnici kod malog broja veleposjednika. Oko 2/3 obrađene zemlje, stoka i šume pripadaju veleposjednicima ili inozemnim društvima. To isto vrijedi samo u još većem razmjeru i za industriju i rudarstvo. Oko 2/3 stanovništva nema nikakve socijalne zaštite ni pomoći. Kupovna moć radnika je neznatna, jer su im plaće vrlo niske. Zbog socijalnih i ekonomskih prilika prehrana je stanovništva također vrlo slaba. Nedovoljna prehrana i slabe higijenske prilike očituju se u golemoj smrtnosti djece po svim južnoameričkim državama (u Boliviji 267%0, u argentinskim pokrajinama Salta i Jujuy 335%0, u sjeverozapadnom Brazilu 400—5oo%0). Zbog slabe prehrane i otpornost je prema zaraznim bolestima slaba. U gradu Belem umire od tuberkuloze 1/4 stanovnika, a u gradovima São Salvador, Fortaleza i Recife 1/3 stanovnika. Kulturna se zaostalost najbolje očituje u nepismenosti. U velikom broju južnoameričkih država 3/4 stanovnika je nepismeno, a u drugima pismenost iznosi 20—60%.
Politički se Južna Amerika sastoji od 10 nezavisnih republika i tri manje evropske kolonije (Britanska Gvajana, Nizozemska Gvajana ili Surinam i Francuska Gvajana ili Cayenne). Najveće su države Brazil i Argentina, između kojih se nalaze dvije manje Urugvaj i Paragvaj. Sve se ostale države nalaze na području Anda, pa se zbog toga često zovu andskim državama. Bolivija, Peru, Ekvador i Kolumbija imaju svoja središta u Andama, dok Venezuela obuhvaća samo sjeveroistočne ogranke Anda. Sve andske države osim Bolivije dopiru do obala Tihog oceana. Čile se u dugom pojasu proteže u podgorju srednjih i južnih Anda, pa se zbog toga ubraja u andske države.
Poljoprivreda. U Južnoj Americi danas su značajnije biljke, koje su Evropljani sa sobom donijeli (pšenica, kava, šećerna trska, pamuk i dr.) nego domaće američke biljke (kakao, duhan, kukuruz, mandioka i krumpir). S proizvodima tih novih biljnih kultura zauzela je Južna Amerika posebno mjesto u svjetskoj privredi, dok stare američke biljke (osim kukuruza u Argentini) služe samo domaćim potrebama. U poljoprivredi Južne Amerike prevladavaju velika područja plantaža i monokultura, koja se, kao i područja najveće gustoće stanovništva, nalaze pretežno na rubovima kontinenta. Tropske plantaže, napose plantaže kave, dopiru po andskim obroncima u Kolumbiji i Venezueli do velike visine. Prema jugoistoku se pojas tropskih plantaža proteže dalje na gvajansko primorje i krajeve na donjem toku rijeke Amazone, gdje plantaže kakaa prodiru dosta duboko u unutrašnjost. Na plantaže šećerne trske, pamuka i duhana u sjeveroistočnom Brazilu nastavlja se područje plantaža kave srednjeg dijela Brazila. Poljodjelsko područje umjerenog pojasa, gdje se uzgajaju pšenica, kukuruz i krmne biljke, obuhvaća južni dio Brazila, Urugvaj i argentinske pampe. Takvo se područje u manjem opsegu nalazi i u južnom dijelu Čilea, dok je njegov srednji dio područje suptropskih kultura s uzgojem povrća, vinove loze i žita. U peruanskom primorju dolaze opet tropske plantaže šećerne trske i pamuka, a u Ekvadoru ponajviše plantaže kakaa. Što se dublje zalazi s kontinentalnog ruba u unutrašnjost kontinenta, to je poljoprivreda na nižem stupnju. Izuzetak su Ande, gdje poljodjelstvo i stočarstvo podmiruju domaće potrebe. Na istočnom podnožju Anda, u nizini Amazone i na Gran Chacu održalo se primitivno obrađivanje zemlje kod šumskih i savanskih Indijanaca. Kaučukovac (Hevea brasiliensis) postala je u nekim tropskim krajevima plantažna biljka, dok se još prije kratkog vremena iskorišćivala za dobivanje kaučuka samo kao divlje drvo, koje raste u prašumi Amazone. Iz prašuma se danas mnogo izvozi skupocjeno drvo (kaučuk se sabire na primitivan način), a na Gran Chacu se drvo quebracho mnogo upotrebljava za industriju tanina.
Stočarstvo je u Južnoj Americi ekstenzivno; goveda se uzgajaju na pampama i u tropskim savanskim krajevima Brazila, te na Llanosima u Venezueli. U Patagoniji se uzgaja pretežno na ekstenzivan način stoka sitnog zuba, dok je u Andama razvijeno stočarstvo samo za domaće potrebe.
Rudarstvo je iza poljoprivrede najvažnija privredna grana Južne Amerike, napose zbog golemih ležišta ruda metalurgijskog i strategijskog značenja (antimon, volfram, vanadij, molibden, uran i dr.). Takva su ležišta, čini se, u novije vrijeme pronađena u andskim državama i u Brazilu. Najvažnija su rudarska područja bila od davnine u Andama. Rudnici bakra nalaze se u državama Čile i Peru, rudnici kositra u Boliviji, mangana u Brazilu, platine u Kolumbiji, boksita u Gvajani i salitre u Čileu. Prema novijim podacima ležišta željezne rude u Brazilu i Venezueli idu u najveća ležišta željezne rude na svijetu. Osim toga Južna Amerika obiluje naftom. Pojas ležišta nafte proteže se na obje strane Anda od Venezuele preko Kolumbije, Ekvadora, Perua i Bolivije u Argentinu. Kapacitet ležišta nafte cijeni se na 15% svih ležišta nafte na svijetu. God. 1951 proizvela je Južna Amerika preko 100 milijuna tona nafte, a to iznosi 17% svjetske proizvodnje. Vodene snage Južne Amerike cijene se na 54 milijuna KS (otprilike 12—13% svjetske hidroenergije), a od toga se iskorišćuje tek jedna pedesetina.
Industrija Južne Amerike prerađuje najvećim dijelom domaće poljoprivredne proizvode. Drugi svjetski rat je donekle promijenio te prilike, napose u Brazilu, gdje se sada razvija velika crna metalurgija. Prema prirodnim mogućnostima i bogatstvu Južne Amerike morala bi njezina proizvodnja biti mnogovrsna, ali zbog golemih monokultura, ne samo u tropskom (kava), nego i u umjerenom pojasu (pšenica), cijela je njezina proizvodnja jednostrana i ograničena samo na nekoliko izvoznih proizvoda (u Argentini pšenica, kukuruz, meso, kože, loj). Iskorišćivanje rudnog blaga usmjereno je u prvom redu na naftu, bakar, kositar, salitru, željezo i boksit, pa se rude ponajviše izvoze kao sirovine u neobrađenom stanju. Osim toga je sva proizvodnja bakra, srebra, vanadija, kositra i najveći dio venezuelske nafte u rukama sjeveroameričkih kompanija. Prema tome je Južna Amerika još daleko od toga, da se u glavnim potrebama snabdijeva sama i da bude nezavisna od stranog kapitala. Ona je stvarno polukolonijalna zemlja, iako je formalno politički nezavisna, pa je zbog toga zaostala i u ekonomskom pogledu.
Promet. U najvećem dijelu Južne Amerike, napose u unutrašnjim područjima, promet se vrši zbog vrlo loših cesta još uvijek primitivnim sredstvima. Unutrašnjost kontinenta ima ponajviše neizgrađene ceste, a planinski krajevi u Andama staze. U pampama se još uvijek upotrebljavaju volovi za spregu, a u Gran Chacu oni su tovarne i jahaće životinje. Konj služi gotovo u svim krajevima kontinenta samo za jahanje. U Brazilskom visočju i u Andama teret prenose pretežno mule, a u srednjim i sjevernim Andama još i domaća životinja ljama. Moderne ceste grade se tek u novije doba, ali ne u unutrašnjosti kontinenta nego u ekonomski najrazvijenijim krajevima. Tome je mnogo pridonio automobilizam, iako se po ravnicama (u pampama) automobilski promet obavlja i po lošim i neizgrađenim cestama. U Andama i drugom gorju, gdje je automobilski promet nemoguć bez dobrih cesta, izgrađeno je u posljednje vrijeme nekoliko modernih cesta (Gran Carretera u Venezueli). Za naseljivanje unutrašnjosti Južne Amerike bili su vodeni tokovi rijeka najbolji putovi, pa je parobrod još i danas najbolje i gotovo jedino prometno sredstvo u prašumama Amazone (v. Brazil). Veliki su pritoci Amazone zbog brzica slabo plovni, a to isto vrijedi i za porječje La Plate, gdje je jedino rijeka Paraguay plovna više od 2000 km. Oceanska je plovidba za Južnu Ameriku najvažnije prometno sredstvo zbog toga, što se središte najveće gustoće stanovništva kao i ekonomske najjače djelatnosti nalaze na rubovima oceana, a trgovina svih tih područja izrazito je izvozna. Proizvodi plantaža i monokultura izvoze se najvećim dijelom u prekomorske zemlje (Evropu i Sjev. Ameriku), pa zbog toga oceanska plovidba ima u prvom redu interkontinentalni značaj. Od cijele vanjske trgovine iznosi trgovina između pojedinih zemalja Južne Amerike tek oko 7%.
Željeznička je mreža najjače razvijena u primorskom pojasu; u unutrašnjost zalaze samo pojedine kratke pruge, koje su u sjeveroistočnom Brazilu međusobno povezane jednom longitudinalnom prugom, a ta ide paralelno s obalom. Srednji Brazil ima nešto gušću željezničku mrežu. Najgušća je željeznička mreža u sjeveroistočnom dijelu Argentine. Iz Argentine idu 3 željezničke pruge preko Anda, od toga dvije neposredno do pacifičke obale, a treća spaja Argentinu preko Bolivijskog visočja s Tihim oceanom. To su ujedno i najviše željezničke pruge na svijetu, jer u peruanskim Andama željeznička pruga doseže visinu od 4880 m. Nekoliko se pruga proteže do podnožja Anda i u Gran Chaco. Na pacifičkom rubu kontinenta (Čile) pruža se glavna željeznička pruga paralelno s obalom u smjeru uzdužne doline, pa se od nje odvajaju kraći ogranci prema obali i prema Andama. U drugim andskim zemljama izgrađene su uz velike tehničke teškoće neke kratke pruge od obale prema visočju Anda. Avionski je promet u Južnoj Americi od velike važnosti, osobito u dalekim šumskim krajevima Amazone, gdje se jedino zračnim putem može promet valjano obavljati. Avionski je promet također vrlo važan zbog veze preko velikih nizina između istočnih gusto naseljenih područja na atlantskom rubu i krajeva gušće naseljenosti u Andama. Grad Iquitos na Amazoni je ishodište avionskih pruga za peruansko i bolivijsko visočje i za pacifičko primorje. Veze između kulturnih i ekonomski važnih centara na atlantskoj i pacifičkoj obali postale su avionskim prometom brže i stalnije.
LIT.: P. Denis, Amérique du Sud, I—II, Géographie universelle, Tome XIV, Paris 1927; K. Koch, Klimakunde von Südamerika, W. Köppen i R. Geiger, Handbuch der Klimatologie, Berlin 1930; H. Lufft, Lateinamerika, Leipzig 1930; O. Maull, Fr. Kühn, K. Troll i W. Knoche, Sudamerika, Klute, Handbuch der geogr. Wissenschaft, Potsdam 1930; O. Oppitz, Geomorfologija vanevropskih kontinenata, Zagreb 1935; A. J. Sargent, Seaports and Hinterlands, London 1938; A. Gavazzi, Otkrivanje zemalja, Zagreb 1939; F. Machatschek, Das Relief der Erde, Berlin 1940; P. Mardešić i A. Riboli, Oceanografija, Zagreb 1943; F. Violich, Cities of Latin Amerika, Kingsport 1944; C. F. Jones, Economic Geography, New York 1947; E. Revert, La France d'Amérique, Paris 1949; G. Lafond, Géographie économique de l'Amerique Latine, Paris 1949; H. A. Chapman, P. M. Siddonsi i B. A. Wilson, A Modern Economic Geography, London 1950; Ilesič, Amerika, Ljubljana 1952; W. van Royen, O. Bowles i E. W. Pehrson, The Mineral Resources of the World, Atlas of the World's Resources, Vol. II, New York 1952.O. Oz.
Naši iseljenici. U Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi živi otprilike 1,300.000 naših iseljenika i to: oko 780.000 Hrvata, 320.000 Slovenaca i oko 200.000 Srba, Crnogoraca i Makedonaca. U mnogim su gradovima i mjestima osnovali preko 1600 iseljeničkih kolonija (v. USA, Kanada, Čile, Argentina i. t. d.).