AMERIKA, jedan od pet kontinenata Zemlje.

Povijest otkrića. Kad je ujesen 1492 Kolumbo pristao na Watling, otok Bahamskog otočja, vjerovao je, da je našao istočnu obalu Azije. Tako se za nove krajeve raširio naziv Zapadna Indija (španj. las Indias occidentales, ili India Mayor, ili Nuevo mundo i sl.). Mnogi su pomorci uzalud tražili prolaz kroz novu zemlju, da bi došli do prave Indije. Postepeno je izbila spoznaja, da je otkriven nov kontinent, kome treba dati i posebno ime. U XVI. st. zahvaća evropsko društvo prava groznica interesa za novootkrivene krajeve. Neprovjereni, a često i izmišljeni podaci kozmografa, kako su se zvali pisci tog vremena, primaju se kao istina. Talijanski pomorac Amerigo Vespucci, Kolumbov suvremenik, šalje o svojim putovanjima po Srednjoj Americi zanimljive izvještaje svome prijatelju Lorenzu de Medici, koje je ovaj objavio. Njemački kozmograf Martin Waldseemuller koristi se ovim podacima i, prema imenu autora, naziva u svom djelu (1507) novi kontinent Amerika. Novo i s obzirom na Kolumba nepravedno ime ubrzo je, zbog svoje jednostavnosti, općenito prihvaćeno, osobito kod njemačkih pisaca.

Jedan ili dva kontinenta? Novootkriveno kopno dijeli se u dva različita i dobro odijeljena dijela: Sjevernu i Južnu Ameriku. Da li je to jedan ili su dva kontinenta? Pored zajedničkog imena za prvo shvaćanje govore: mlada kolonijalna historija, srodnost starosjedilačkog indijanskog stanovništva, sličnost oblika — oba se kontinenta sužavaju od sjevera prema jugu — i podudarnost općih crta reljefa, koje se pružaju smjerom sjever-jug. Nasuprot ovim zajedničkim elementima postoje između dva dijela velike razlike: uska kopnena veza nastala je tek u najmlađoj geološkoj prošlosti, tako da su u organskom svijetu ostale velike razlike. Dok je prostraniji sjev. dio Južne Amerike u toplom, ekvatorijalnom kraju, odgovarajući dio Sjeverne Amerike izložen je hladnim arktičkim utjecajima.

Između, u društvenom pogledu, starije romanske i mlađe germanske Amerike postoji prostrana prelazna zona oko srednjoameričkog mora. Slično području Sredozemnog mora Staroga svijeta i ovdje se sukobljavaju različita kulturno-ekonomska područja. Preko romanske društveno-političke podloge zapljuskuje snažan val sjeveroameričke ekonomsko-kulturne plime. Ako zbog već izblijedjelih kulturno-političkih razloga izdvajamo poluotočnu Evropu od azijskog trupa, ili tijesno povezanu Afriku od Azije, onda goleme razlike organskog života, klime i društvene aktivnosti nameću potrebu, da se Sjeverna i Južna Amerika promatraju kao posebni kontinenti (v. Amerika Južna; Amerika Sjeverna).

Upoznavanje. Kineske veze sa Sjevernom Amerikom još u V. st. nisu dokazane, iako je sigurno, da su struje nosile japanske ribarske brodove do obala Kalifornije i Kanade. Ni normanska putovanja do Labradora (986) nemaju historijske važnosti, a kasnija irska putovanja samo su predmet legende.

Iako se Kolumbo prvi put iskrcao na Bahamskim otocima, njegovi španjolski gospodari i portugalski suparnici skreću svoje interese i kasnije napore prema zemljama južno od tog područja, tako da je Sjeverna Amerika glavnim dijelom pala u domenu naroda sjeverozapadne Evrope.

Engleski su napori bili koncentrirani na atlantsku fasadu. Talijan Giovanni Cabotto, u engleskoj službi, istražuje već 1497 područje oko Newfoundlanda; rad je nastavio njegov sin Sebastian. Engleski pomorci pokušavaju ispitati i oploviti novi kontinent sa sjevera. 1585 J. Davis istražuje mora i obale između Grenlanda i Kanade. Kad je H. Hudson istražio rijeku, koja se nazvala njegovim imenom, za račun holandskih poslodavaca, nastavio je (1611) svoj rad u Hudsonovu zaljevu, i to u službi vlastite zemlje. W. Baffin je 1615 prodro još dublje u hladne arktičke vode.

U drugoj polovini XVII. st. Englezi su istisnuli Holanđane iz Nove Holandije (područje oko New Yorka), a u drugoj polovini XVIII. st. (1763) i Francuze s ušća rijeke St. Lawrence i time zaokružili posjed otvorene atlantske obale.

Francuska su istraživanja bila osobito uspješna i imaju posebne geografske značajke. Talijan G. da Verrazzano istražuje 1523 u službi francuskog kralja srednjoatlantsko primorje. Normandijski pomorac J. Cartier istražuje 1534 obale Nove Škotske i prodire u ušće rijeke St. Lawrence. Dok su apalaške šume zadržavale Engleze na obali, Francuz S. Champlain prodire uz rijeku St. Lawrence u područje Velikih jezera (1609). Paralelno s ovom istočnom komponentom prodiru francuski istraživači duž rijeke Mississippi u središte kontinenta. L. Hennepin i R. de la Salle istražuju obale Mississippia (1680—1682). U području Velikih jezera sastale su se obje francuske komponente i nastavile dalje preko prerija srednje Kanade sve do rijeke Mackenzie (Jolliet do god. 1673 i De la Vérendrye do 1721).

Španjolcima su ostali rezervirani: Antilsko otočje i primorje srednjoameričkih mora. Balboa prelazi 1513 panamsku prevlaku i dopire do obala Tihoga oceana. H. Cortés prodire 1519 na Meksičko visočje i pokorava staru državu Azteka. H. de Soto istražuje (1639—1642) područje oko ušća Mississippia. Preko otvorenih travnih pejzaža jugozapadnog dijela kontinenta prodirali su španjolski trgovci duboko u kontinent, ali ih polupusto pacifičko primorje nije privlačilo.

Beringova putovanja (1729—1741) duž zapadne i južne obale Aljaske osigurala su solidnu bazu za daljnju rusku ekspanziju duž pacifičke obale. Upoznavanju tih obala pridonijelo je i putovanje J. Cooka (1776). Da bi zaustavili rusko nadiranje, Španjolci osnivaju San Francisco tek 1776.

Nakon uzaludnih engleskih napora u XVII. st. da obiđu kontinent sa sjevera, nastao je dug zastoj. Tek je Mc Clure-u uspjelo (1850—54) da se od zapada probije prema istoku kroz ledena polja i ustanovi, da taj prolaz nema prometne vrijednosti.

Širenje vlasti. Francuski putnici i trgovci krznom zašli su duž vodenih tokova duboko u kopno i nisu mogli sigurno vladati novim prostorom, a državna ih vlast nije podržavala i nije imala razumijevanja za njihov pothvat. Španjolski konkvistadori i misionari tražili su dobra i uspjehe, koji se najlakše dobivaju i mnogo cijene, a centralna državna vlast nije ih mogla nadzirati. Rusi su se mnogo udaljili od svojih uporišta. Holanđani su brutalno likvidirani. Jedino su Englezi provodili sistematsku kolonizaciju atlantskog primorja. Taj su pothvat, iako naoko privatan, pomagale i nadzirale državne vlasti. Osvajanje prostrane oceanske fasade dalo je Britancima velike prednosti. Prostrane i neprohodne šume, otpor Indijanaca i zaostala tehnika zadugo su zadržavali prodiranje u unutrašnjost. Pojedinci i grupe, privučeni rudnim bogatstvom i plodnošću tla, krčili su put kolonizaciji, koja će se razmahati tek pod povoljnim uvjetima. Trebalo je čekati period željeznica, da se upozna i svlada ogroman prostor i omogući njegovo sustavno naseljivanje i iskorišćivanje. Ali ogromni prostori kanadskog sjevera i danas su nedovoljno poznati i iskorišćeni.

SJEVERNA AMERIKA

Sjeverna Amerika zauzima golem prostor, površinu od 24,100.000 km²; tu je uključen i Grenland (2,175.600 km²).

Obje Amerike imaju oblik izduženih puževih ljuštura, koje se oslanjaju na južni vrh, a otvorene su prema sjeveru. Obje su ljušture konveksnim i jednostavnim stranama okrenute prema zapadu, t. j. Tihom oceanu, istočna, atlantska strana je raščlanjenija. Sjeverna se Amerika južno do 30°N naglo sužava u prevlačni kontinentalni pojas, kojim je vezana s Južnom Amerikom. Drugu slabiju vezu čini antilski otočni luk. Sjeverna fasada kontinenta razbijena je u arhipelag, u kome dominira Grenland. Taj prostrani otočni svijet velikim je dijelom stalno, a u toku zime u cjelini, okovan ledom te je teško pristupačan i slabo poznat. Između sjevernih i južnih raščlanjenih dijelova prostire se kontinentalni blok Sjeverne Amerike.

Položaj. Kontinentalni dio proteže se od rta Mariata (poluotok Azuero u Panami) 5°45'N do rta Murchisona (poluotok Boothia) 72°N, ali je rt Morris Jesup, sjeverni rt Grenlanda, na 83° 20'N. Najzapadnija je točka rt Prince of Wales (Aljaska) 157°59'W, a najistočniji rt St. Lewis (Labrador) 55°4o'W ili rt Spear (Newfoundland) 47°30'W. Najsjeverniji dijelovi kontinenta i glavnina arktičkog arhipelaga leže u hladnom pojasu. Na drugoj strani, uži prevlačni dio i otočni niz prelaze u žarki pojas, tako da je kontinentalni dio trupa u umjerenom pojasu.

Ali gornji matematičko-astronomski podaci nisu dovoljni ni odlučujući za shvaćanje geografskog položaja Sjeverne Amerike. Važniji su drugi, posve geografski elementi. Sjeverna Amerika leži između dva prostrana oceana te je, poslije Južne Amerike, najotočniji kontinent. To je važno ne samo za razumijevanje prošlosti, nego i današnjeg značenja. Ledeni ocean na sjeveru odvaja je još bolje nego prostrana mora. Veze s Južnom Amerikom otežavaju nepovoljne klimatske prilike ekvatorijalnog područja.

Razvoj oceanske plovidbe i svladavanje velikih morskih udaljenosti dokrajčilo je američku izdvojenost. U prvom periodu novoga vremena nije bilo moguće primitivnim sredstvima kopnenog prometa upoznati golem kontinentalni prostor i koristiti se njime. Tek su parobrodi osigurali povoljne veze s ostalim svijetom, a željeznice su omogućile političku organizaciju i iskorišćivanje novoga kontinenta. Opća prometna zaostalost i američka izoliranost bili su uzročno povezani. Danas se unutrašnja cirkulacija može preko otvorenih oceanskih pučina nastaviti u svim pravcima. Cirkumarktički raspored kontinentalnih masa osobito je pogodan za uspostavljanje dalekih avionskih veza. Time je tehnički napredak razbio i ovaj pojas, koji je dosad izolirao Sjevernu Ameriku.

Na suprotnim su oceanskim obalama Evropa i istočna Azija — dva područja starih kultura i glavnih ljudskih aglomeracija na Zemlji. Ovo ima, osobito u današnjim prilikama, veliko značenje, i u tom se pogledu Sjeverna Amerika bitno razlikuje od Južne Amerike. Evropski ljudi i kulture našli su u novom kraju ogromne mogućnosti rada i razvoja. Danas američka ekonomska i politička ekspanzija ima na suprotnim oceanskim obalama najveće mogućnosti — to je u sadašnjem periodu glavna karakteristika geografskog položaja Sjeverne Amerike.

Građa i reljef. Iako je geološka historija sjeveroameričkog kontinenta veoma duga, ona se dade dosta pregledno rezimirati. Na sjeveru od rijeke St. Lawrence i pojasa Velikih jezera izbijaju na površinu škriljavačke stijene prakontinenta, nastalog još prije milijardu godina. Geolozi su ga nazvali Laurentija. Čini se, da su istog sastava arktički otoci s Grenlandom.

Oko i preko ove stare jezgre taložile su se paleozojske naslage i širio sjeveroamerički kontinent. U davno paleozojsko doba (računa se prije 450—500 milijuna godina), u isto vrijeme kad i planine srednje Francuske, Njemačke, Češke i Rodopi, izdigle su se na jugoistoku prastarog kopna planine Allegheny i Appalachian.

Zub vremena nagrizao je prastaro kopno i nove planine. U novom vijeku historije Zemljine, tercijaru (od ← 120 do 30 milijuna godina) događali su se snažni pokreti, osobito na jugozapadnoj strani prakontinenta Laurentije. Iz oceanskih dubina postepeno su se izdizali golemi lanci planina zapadne Amerike. Duž velikih pukotina izdizali su se i spuštali golemi prostori; proradili su brojni vulkani i izlili velike količine lave. U tom vrlo poremećenom kraju nalazi se glavnina obojenih metala Sjeverne Amerike. Pokreti se još nisu smirili, o čemu, pored brojnih vulkana, svjedoče česti potresi. Pri pokretima stvaranja zapadnih planina izdizale su se i mase prakontinenta i stare planine na istočnom rubu. Središnja zavala ostala je uglavnom neporemećena, a to je vrlo pogodna za korišćenje najbogatijih ugljenih naslaga svijeta. Slojevi tog područja padaju blago prema jugu i u tom su smjeru sve mlađi. U mlađim, južnim dijelovima čuvena su petrolejska nalazišta. U mlađem periodu more se dakle postepeno povlačilo iz središnje zavale prema jugu, uspostavljena je veza s Južnom Amerikom i kontinent je dobio današnje granice. U najnovije vrijeme snažno je zaleđivanje izmijenilo reljef i izazvalo spuštanje morske razine.

Vanjske sile razaranja najviše su izmijenile prastaru laurentijsku masu. Zbrisane su ogromne planine ili su čak na njihovu mjestu nastala udubljenja. U središtu starog laurentijskog kopna imamo udubinu, koju ispunjava Hudsonov zaljev, dok se rubni dijelovi blago izdižu, te cijeli reljef ima izgled izvrnutog štita, otuda i mnogo rašireni naziv »Kanadski štit«.

Appalachian gorje bilo je u dugom vremenu poslije svog izdizanja gotovo uravnjeno, ali je u toku formiranja zapadnih planina ponovo izdignuto. Došlo je do usijecanja rijeka, koje su u mekšim stijenama izradile široke doline, a u čvrstima probojnice, važne za kolonizacione putove i moderne prometne arterije.

Širok planinski pojas zapadnog dijela je mlađi, koliko smo bliže pacifičkoj obali. On je moćna zapreka prodiranju zapadnih oceanskih utjecaja. U velikim zavalama, između planina, vlada pustinjski ili polupustinjski proces. U južnom dijelu nema oborina, a planine onemogućuju formiranje dužih tokova. Oni, koji postoje, poznati su po strmom padu i duboko usječenim dolinama (Colorado). Na krajnjim dijelovima planinski pejzaž ima drukčiji izgled. Na sjeveru, zbog vlažnije i hladnije klime, jača ispiranje golemih ledenjaka — tome ide u prilog i povećavanje visine, osobito u luku, gdje lanci skreću na zapad u poluotok Aljasku (Mc Kinley 6187 m, najviši vrh kontinenta). Na jugu se planinski pojas suzuje, i s njega se dižu moćni i aktivni vulkani.

Mississippi okuplja rijeke srednjega dijela i odvodnjava ih prema jugu, konkordantno padu slojeva. U oblicima tog prostora ogledaju se klimatske prilike i događaji mlađe geološke prošlosti.

Za vrijeme diluvijalne glacijacije led je prekrivao gotovo 9 milijuna km² američkog kopna. Zbog golemog gubitka vode morska se razina snizila za 100 m. S visova stare laurentijske mase kretao se led prema rubnim dijelovima, osobito prema jugu, gurajući pred sobom mnogo materijala. Drugo, manje važno žarište, bilo je na sjevernom dijelu gorja Rocky Mountains. U suhim zapadnim zavalama klima je bila vlažnija i došlo je do stvaranja jezera. Led je zatvorio kanale prema Hudsonu i rijeci St. Lawrence, te su ogromne količine otopljene vode otjecale Mississippiem prema jugu, noseći i taložeći mnogo materijala. Preko riječnih naplavina zapuhivali su hladni vjetrovi, odnosili finu prašinu i na drugom mjestu taložili prapor.

Budući da je klima postala toplija, led se povukao. U završnim udubljenjima, na dodiru prakontinenta i mladih slojeva, nastala su jezera. Jezerska voda otjecala je rijekama Hudson, St. Lawrence i drugima prema Sjevernom ledenom moru, jer su joj se u tom smjeru postepeno otvarali povoljni uvjeti otjecanja. Tako se izdigla razina oceana i uspostavila današnja obala.

Obala. Građa tla i morfološki procesi ogledaju se na tipu i oblicima obale Sjeverne Amerike.

Zapadna pacifička obala pruža se paralelno s planinskim lancima. Morsko dno se naglo spušta do 3, 4 i više tisuća metara. Na kratkom horizontalnom razmaku između visokih planina i podmorskih zavala nalazimo vertikalne denivelacije od 9000 m i više. Taj labilni dio Zemljine kore, s čestim i katastrofalnim potresima, čini dio cirkumpacifičkog »ognjenog ruba«, s nizom živih i ugašenih vulkana. Poremećene su i mlađe pliocenske naslage, što ukazuje, da su tektonski pokreti još živi. Pred obalom nema plitkoga epikontinentalnog ruba ili je veoma slabo razvijen. Pacifička obala slabo je raščlanjena i pokazuje osnovne forme našeg dalmatinskog tipa. Kalifornijski poluotok i zaljev, zaljev San Francisco, otok Vancouver, otoci i kanali zapadne obale Kanade, Aleutski otoci i drugi pružaju se paralelno s obalom i čine dio ili produžetak oblika kontinentalnog reljefa. Zbog blizine strmih i visokih planina nema prostranijega i za život pogodnijeg primorja. U tom uskom i dugačkom primorskom pojasu klimatske i organske prilike vrlo su različite. U tropskom kraju, južno od 18°N, temperature su visoke, vlaga obilna, biljni pokrov bujan, ali je život čovjeka težak, i kulturni preobražaj pejzaža nije dovoljno uspio. Sjeverno od tog dijela do zaljeva San Francisco proteže se kraj, koji je ljeti veoma topao, a pred njim je dosta hladno more. Ovo je primorje u početku odbijalo koloniste, ali su u najnovije doba, zbog udjela velikih tekovina tehnike i ekonomske podrške snažnog zaleđa, stvoreni umjetni i veličanstveni kulturni pejzaži Kalifornije.

Na sjeveru zaljeva San Francisco donose zapadni vjetrovi s relativno toplog mora obilje oborina. Padine primorskih planina idu medu najšumovitije krajeve svijeta. Iz tog šumovitog područja pritječu rijeke, koje hrane ledenjaci visokih planinskih dijelova. Na Aljasci se ledenjaci spuštaju do same obale.

Duž južne pacifičke obale nema plićaka, a malobrojne ih rijeke ne mogu stvoriti, te je riblje bogatstvo oskudno. Suprotne su prilike oko ušća hladnih rijeka na sjeveru. Pusto primorje i otvorena pučina nisu bili pogodni za španjolsku kolonizaciju i primitivno pomorstvo.

Sjeverna arktička obala je niska i raščlanjena. Obalu laurentijske mase uvjetovale su mlađe diluvijalne promjene. Postglacijalnim izdizanjem morske razine potopljeni su niski dijelovi i nastali prostrani zaljevi i kanali, između kojih su otoci i poluotoci blagih padina i male visine. Ali klimatski nedostaci potiskuju ove prednosti. Led okiva i zatvara ovo primorje preko cijele godine ili većeg njenog dijela. Hudsonov zaljev je pristupačan najviše četiri mjeseca, a prolaz kroz arktičko područje predstavljao je epohalan podvig, koji nije polazio za rukom ni najboljim pomorcima.

Led na arktičkoj obali glavni je prirodni faktor. Negativnim utjecajima morske ledene kore pridružuje se i riječni led. U proljeće, kad u južnim izvorišnim dijelovima otopli, led se pokreće i nagomilava preko još čvrstih kora nižeg toka. Daljim zagrijavanjem i otapanjem pokreću se ove gomile leda, ruše obale, trgaju stabla i izbacuju velike mase leda, šljunka i drveta u Sjeverno ledeno more. U tom radu osobito se ističe rijeka Mackenzie. Ovako nanesenim drvetom, što ga struje dalje pokreću, podmiruju svoje raznovrsne potrebe rijetki stanovnici arktičkog primorja.

Led je, dakle, zatvorio najrazvedeniju i reljefom najpristupačniju obalu Sjeverne Amerike, i to u tolikoj mjeri, da je mjestimično izgubila obalni karakter. Led zatvara kanale i međusobno spaja otoke i kontinentalne dijelove.

Atlantska obala ima raznolik izgled i najveće značenje. Od Newfoundlanda do Floride proteže se otvorena obala u smjeru jugozapad—sjeveroistok. Sjeveroistočno od rta Cod u t. zv. Novoj Engleskoj i oko zaljeva St. Lawrence primorje je brdovito, a među obalnim oblicima prevlađuju prostrani riasi, koji su nastali postglacijalnim izdizanjem morske razine, a održavaju ih velika plimna kolebanja. U srednjem dijelu između rtova Cod i Hatteras širi se od podnožja gorja Appalachian do obale prostran nizinski pojas s velikim riasima, u čijem vrhu su smještene velike luke i gradovi USA. To je s pomorskog gledišta najvredniji dio američke obale. Južno od rta Hatteras proteže se ujednačena obala s dugačkim pješčanim prudovima. Iza njih su prostrane lagune, kroz koje je uređen čuveni »unutrašnji obalni plovni put« (Intracoastal Waterway). Pred tom su obalom plićaci nepodesni za plovidbu. Na jugu Floride zamjenjuju koraljni prudovi (keys) pješčane.

Razgranato američko sredozemno more ima raznovrsne kontinentalne i otočne obale. Sjeverna i zapadna obala Meksičkog zaljeva niske su s dugačkim prudovima, iza kojih su lagune. Samo delta Mississippia strši (90 km) duboko u more i svake se godine produžuje za oko 100 m. Zbog pličina plove brodovi dalje od obale, a kroz lagune se nastavlja unutrašnji plovni put. Duž ostalih dijelova istočne obale najjužnijeg dijela kontinenta i oko suprotnih otoka razvijeni su koraljni prudovi, koji otežavaju prilaz obalama i prolaz kroz tjesnace. Ta su zabačena mora dugo ugrožavali gusari, koji su uz pomoć domaćeg stanovništva organizirali i konkurentne kolonijalne države. Prokopavanjem Panamskog kanala postalo je američko sredozemno more važno čvorište svjetskih prometnih putova.

Radi razumijevanja osobina američke atlantske obale, treba istaći i osobine obalnog mora. Na širini Newfoundlanda sukobljavaju se tople vode Golfske struje s hladnim vodama Labradorske struje. Obje su struje pojačane oblicima obale. Američko sredozemno more moćan je rezervoar, u kome se vode osobito intenzivno zagrijavaju. Na drugoj se strani jako rashlađuju vode Hudsonova zaljeva, a s Grenlanda se spuštaju golemi ledeni bregovi. Labradorska struja pokreće ovu hladnu vodu i led prema jugu. Sukobljujući se s toplim ekvatorijalnim vodama bregovi se naglo otapaju i talože materijal, koji su sa sobom donijeli, i tako se stvara prostran plićak. Miješanjem uzdušnih masa između toplih i hladnih vodenih površina kondenzira se vodena para i stvara magla, koja je za plovidbu vrlo opasna na ovom ključnom dijelu američke obale. Neobično bogati biljni plankton hladne struje i životinjski u toplim vodama stvaraju uvjete za bogatu riblju populaciju, po kojoj je njufundlandski plićak prvi na svijetu i stoga je privlačio prve koloniste.

Hladna voda Labradorske struje produžuje se duž obale sve do rta Hatteras. To je poznati »ledeni zid« (Cold wall) atlantske obale USA. Na jugu od rta Hatteras nestaje površinskih tragova hladne polarne vode, ali su i na ovoj kritičnoj točki česte oluje.

Između Floride s jedne strane, Kube i Bahamskih otoka s druge, struji brzinom nabujale rijeke (6 km/sek) prema sjeveroistoku golema masa (prosječno 25 milijuna m³ u sekundi) izrazito tople (25—30°C), plavičaste morske vode. To je na našem planetu najimpresivnija pojava snažne oceanske cirkulacije.

Jugoistočna atlantska obala Sjeverne Amerike znatno se razlikuje od arktičke i pacifičke. Arktičku je obalu okovao led. Visok i širok planinski bedem zatvorio je i smanjio vrijednost uskog pacifičkog primorja. Jugoistočnom atlantskom fasadom gleda Sjeverna Amerika na more; usto se ova obala po svome tipu i oceanografskim pojavama ubraja među najznačajnije na svijetu.

Klima. Osobine sjeveroameričke klime određene su otočnim karakterom kontinenta, t. j. odlikama okolnih mora, zatim reljefom, a manje geografskom širinom.

Glavni je utjecaj reljefa u tome, što je kontinent zatvoren utjecajima Tihog oceana, a meridijansko pružanje omogućuje lako prodiranje hladnog uzduha sa sjevera i toplog s juga; poznati su »hladni i topli valovi«. Otuda veliki kontrasti američke klime i nagle vremenske promjene. Za razumijevanje američke klime potrebno je, dakle, poznavati okolna mora.

Nastavak tople struje Kuro Sivo dopire do obala sjeverne i srednje Kalifornije i dijeli se u dva dijela: prema jugu se nastavlja hladna Kalifornijska struja, a prema sjeveru topla struja Aljaske. Nad vodama Kalifornijske struje formira se suptropska anticiklona, a zimi nad sjevernim toplim vodama snažna aleutska ciklona, jer su susjedna kopna Azije i Amerike vrlo hladna.

Naprotiv, pred istočnim suptropskim obalama veoma su tople vode Atlantskog oceana (Sargaško more). Općeplanetarnom cirkulacijom, hladnim vodama Labradorske struje i skretanjem Golfske struje potisnuta je sjeveroatlantska (islandska) ciklona bliže Evropi.

Meksički zaljev na jugu jedno je od najtoplijih mora na Zemlji, a na sjeveru se Hudsonov zaljev i okolna arktička područja zimi jako rashlade i pretvore u moćno anticiklonalno područje. Ta okolna aktivna žarišta i različita reakcija kopna i mora reguliraju klimu Sjeverne Amerike.

Skraćivanjem dana i slabljenjem sunčeva zagrijavanja prodire ujesen hladni polarni uzduh na sjeverni dio kontinenta. Američki reljef omogućuje da ovi prodori nesmetano i nenadano dopru sve do obala Meksičkog zaljeva. Hladan sjevernjak (Norther) može biti opasan za kasne žetve Teksasa. Na sjeveru se ubrzo zalede obalna mora i riječni tokovi. Cijelo se područje vlada kao rashlađena kopnena masa, nad kojom se formira pol hladnoće, koji je, prema novim podacima, izrazitiji od sibirskoga. Iz sjevernopacifičke ciklone izdvajaju se tokom zime manje ciklone, koje primorskim planinama donose ogromne količine snijega. Tako na Sierra Nevadi padne 10 do 12 m debeo sloj snijega, vjerojatno najdeblji na svijetu (otuda joj ime Snježna planina). Željezničke pruge prelaze preko ove planine kroz umjetne drvene tunele, a prohodnost se cesta održava velikim troškovima i najmodernijim spravama. Zračne mase, koje prijeđu preko planinskog pojasa, spuštaju se na istočno podnožje kao suh i relativno topao vjetar (Chinook), koji otapa snijeg i omogućuje da stoka zimuje u kanadskoj preriji pod vedrim nebom.

Prodori hladnog uzduha prema jugu izazivaju snažne oluje (blizzardi) i nagao pad temperature; pritom stradaju i floridske naranče. Proljeće nastupa na jugu naglo, a na sjeveru sporije, jer se goleme količine topline moraju trošiti na otapanje debelih kora leda.

Ljeti se jugozapadni dijelovi kontinenta intenzivno zagrijavaju i nad njima se stvara snažna ciklona, koja privlači uzdušne mase iz širokog okolnog područja. Sa srednjeg Pacifika na zapadu pritječu relativno hladne mase, koje se nad toplim kopnom zagrijavaju i izdižu: izrazito suha ljeta kalifornijskog primorja. Naprotiv, s Atlantika pritječu tople uzdušne mase bogate vlagom. Topao i vlažan uzduh čini, da su ljeta atlantskog primorja veoma neprijatna. Iz žarišta duboke kontinentalne ciklone ili pod utjecajem anomalija, koje izazivaju vodene mase Velikih jezera, nastaju snažne ciklone tornadi, koje su najčešće u početku ljeta, a mogu opustošiti čitave gradove sjeveroistočnog dijela USA.

U drugoj polovini ljeta i u ranu jesen (od kolovoza do studenoga), kad prema sjevernoj polutki struje velike količine tropskog uzduha, izdvoje se iz područja ekvatorijalnih tišina moćne ciklone orkani, koje nanose velike štete Antilskim otocima i jugoistočnom primorju USA.

Dok se sjever kontinenta zimi jako rashladi, a ljeti je svjež, sjeveroistočno, labradorsko primorje stalno je hladno. Na drugoj strani, američko sredozemno more uvijek je snažno zagrijano i predstavlja moćan izvor topline, koja ljeti prodire preko zagrijanog središnjeg dijela. Srednja atlantska obala (od 30° do 42°N) ljeti je topla i vlažna, a zimi svježa. Pacifičko primorje ima dva različita dijela: sjeverni (od 46°N) ima svježa i kišovita ljeta, a prohladne i vlažne zime; južni dio ima žarka i suha ljeta, a blage i vlažne zime. Najjužniji dio (južno od prevlake Tehuantepec) na kontinentalnoj prevlaci ima visoke temperature i dosta oborina: tropska klima.

Unutrašnji dijelovi kontinenta puni su kontrasta s naglim promjenama. Pored središnjeg nizinskog dijela, na kojem se smjenjuju ekstremni utjecaji sjevera i juga, u zapadnom planinskom području ima pravih pustinjskih predjela i alpinskih planinskih područja.

HIDROGRAFSKE OSOBINE

Unutrašnje vode. Sjeverna Amerika je otvorena prema sjeveru i jugu, i tim smjerovima teku njene najduže rijeke. Zapadne su planine ograničile pacifičko porječje na uzak pojas. Appalachian gorje ne dopušta razvoj dužih atlantskih pritoka. Odnos među pojedinim porječjima je slijedeći: prema Tihom oceanu otječu vode sa 4,484.000 km² ili 22,48% površine; prema Sjevernom ledenom moru 6,330.000 ili 31,73%; prema američkom sredozemnom moru 5,544.000 ili 27,79%; prema Atlantskom oceanu 2,571.000 ili 12,89%, a bez otjecanja u more iznosi porječje 1,019.000 km² ili 5,11%. Vidimo dakle, da najveći dio kontinentalnog prostora otječe prema Sjevernom ledenom moru, odnosno arktičkim rubnim morima. To je hidrografski i ekonomski nepovoljno. U toku dugih i hladnih zima ove su rijeke gotovo sasvim zaleđene. Kako teku od juga prema sjeveru otapanje počinje prije u gornjem, južnom dijelu toka. Led se nagomila u donjem toku, pa se u tom dijelu nabujale rijeke razliju i preplave velike površine. Prodor ove vode znači pravu prirodnu katastrofu. Po tim pojavama osobito je poznata rijeka Mackenzie, koja je duga 4600 km, a porječje joj zahvaća 1,700.000 km². Ovakvi procesi su na drugim rijekama u razmjeru s njihovom veličinom i geografskom širinom. Slabije su razvijeni na rijeci Yukon, koja teče od istoka prema zapadu i ima veću važnost za plovidbu, osobito u kasno ljeto, kad se ustali njen vodostaj. Plovni period je kratak, jer ujesen rano nastupi zaleđivanje, a plovidbenu vrijednost umanjuju i mala naseljenost i ekonomska vrijednost krajeva, kroz koje protječe, i slaba vrijednost mora, u koje utječe.

Pored otapanja snijega i leda u višim krajevima održavaju stabilnost vodostaja arktičkih rijeka brojna jezera, odmrzavanje tla i ocjeđivanje barovitih krajeva.

U suprotnom pravcu, prema jugu teku pritoci Američkog sredozemnog mora, a na Mississippi otpada 60% ovog porječja. Mississippi ima mješovit režim. Glavni pritok Ohio, ima kao i ostali pritoci s gorja Allegheny imaju najviši vodostaj u proljeće, kad se otapa snijeg, ali i preko cijele godine donose dosta vode. Missouri ima najviši vodostaj u proljeće, kad se otapa snijeg, a u drugo doba godine dosta je siromašan vodom. Desni pritoci Mississippia, Rio Grande i druge rijeke jugozapadnog dijela kontinenta, imaju izrazito pluvijalni režim i dobivaju vodu od snažnih pljuskova. Iznenadne vode nose sobom mnogo nanosa, zbog čega se mijenjaju korita, koja su veći dio godine suha.

Tim promjenljivim rijekama srodni su i južni pacifički pritoci. Colorado — obojeni — dobio je ime po svojoj blatnoj vodi, ali ova planinska rijeka dobiva, pored redovitih kiša u srednjem i donjem toku, glavninu vode otapanjem snijega u visokim dijelovima Rocky Mountainsa, zbog čega je najviši vodostaj ljeti. Sjeverni pacifički pritoci iz Kanade i Aljaske imaju nivalni režim s najvišim vodostajem ljeti, kad se otapaju snijeg i led.

Mnoge zavale zapadnog planinskog područja nemaju otjecanje prema moru. Rijeke donose u njih mnogo mulja, koji talože na podnožjima planina ili u unutrašnjim jezerima u obliku deltastih naplavina, t. zv. — playa. Najviše vode nose ljeti za vrijeme otapanja snijega ili povremenih pljuskova. Svi su ti tokovi važni za umjetna natapanja.

Od atlantskih pritoka jedino meridijanski Hudson i rijeka St. Lawrence imaju veću važnost. Hudson je zapravo u većem dijelu svog toka fjord. Rijeka St. Lawrence je otoka najvećeg jezerskog područja svijeta (246.000 km²). Velika jezera s ostalim jezerima rubnog dijela Kanadskog štita predstavljaju osobitu hidrografsku karakteristiku Sjeverne Amerike. Poredana su na dodiru arhajske mase i paleozojskog pokrova. U tom je pojasu bilo tektonskih gibanja čak i u najnovije geološko doba, ali je jezerske zavale izdjelao led. I rijeka St. Lawrence teče ovom značajnom tektonskom međom, uzduž koje i danas ima potresa. Velika jezerska otoka nosi goleme količine vode (Niagara 5886 m³/sek) i nema većih oscilacija u toku godine. Umjetne kanale Soo između Gornjeg i Huron jezera i Welland između Erie i Ontario pretvorila su jezera u važan vodeni put. Sada su u toku veliki radovi, da se udruženim naporima USA i Kanade regulira tok rijeke St. Lawrence i otvori oceanskom prometu. Kad se to dovrši, Chicago će postati završna luka oceanske plovidbe. Usto će se iskorišćivanjem vodene energije dobiti velike količine električne energije. Velik nedostatak tog vodenog puta u tome je, što će dobrim dijelom godine (40%) biti zatvoren ledom.

Američke rijeke kao vodeni putovi nemaju većeg značenja. Glavnina tokova teče od sjevera prema jugu, a glavno kretanje dobara i ljudi vrši se od istoka prema zapadu. Najveće će prometno značenje imati plovni put Velika jezera—rijeka St. Lawrence. Ali sudbina historijski važnog kanala Erie—Hudson pokazuje, da su odlične željezničke pruge kadre, da se s uspjehom bore i s jeftinim vodenim tarifama. Mississippi ima značenje samo za prijevoz robe, koja ne traži brzinu, a plaćala bi inače velike tarife (uzvodno nafta, nizvodno ugljen, teški fabrikati, žito i dr.).

Mnogo veće značenje imaju rijeke kao izvor energije. U tom su pogledu na prvom mjestu pacifički pritoci zbog svog strmog pada. Tamo su izgrađene najveće hidrocentrale svijeta (Gran Coulee 2,700.000 KS, Boulder Dam 1,835.000 KS i dr.). Goleme količine energije mogle bi dati i rijeke sjevernog dijela, koje ljeti imaju mnogo vode i stabilan vodostaj, ali se zasad jače iskorišćuje samo područje oko rijeke St. Lawrence i Velika jezera.

Treba istaći nove, skupe i kompleksne regulacije, koje se s uspjehom vrše na rijekama USA. Golemim radovima i troškovima regulirano je otjecanje na cijelom području rijeke Tennessee (104.000 km²), a sama rijeka regulirana je za plovidbu i iskorišćuje se u državnoj eksploataciji (Rooseveltova inicijativa) njena hidroenergija (12.000 mil. kWh). Sada se vrše analogni radovi na uređenju porječja Missourria i nekih drugih manjih rijeka.

U toplim jugozapadnim krajevima vode se iskorišćuju za natapanje i dobivanje električne energije. Uz radove na Coloradu i Columbiji sada je najznačajniji takav pothvat u centralnoj kalifornijskoj uvali, na koji će se utrošiti svota od gotovo 700 milijuna dolara.

ORGANSKI SVIJET

Osim prirodnih uvjeta na raspored i oblike organskoga svijeta mnogo je utjecao čovjek. Malobrojni američki domoroci, i pored bezobzirnih paljenja i lova, nisu mogli mnogo izmijeniti prirodnu sliku. Požari, sjekire i puške evropskih doseljenika učinili su velike i veoma brze promjene. Ali su golemi prostori još uvijek očuvali svoj prvobitni izgled.

Sjeverni dijelovi Labradora, krajnji kanadski sjever i arktičko otočje — na sjever od srpanjske izoterme od 10°C — obrasli su zakržljalim žbunjem, mahovinama i travama, koje zelene i bogato cvjetaju za vrijeme svježeg i sunčanog ljeta. To su tundre ili kako ih u domaćoj terminologiji nazivaju Barren grounds. U tom kraju ima bijelih zečeva, lisica i drugih krznaša, a insekti čine ljeti život veoma teškim.

Južno od tog područja širi se oko Hudsonova zaljeva golema i gotovo netaknuta crnogorična šuma. Duga hladnoća i vlaga ne dopuštaju život i rad mikroorganizama. Stoga se u tim šumama stvaraju bijela anorganska tla, na kojima šuma degenerira u močvarna tresetišta. Čovjek još nije dirnuo u ove šume, kojima je glavni neprijatelj požar.

Oko rijeke St. Lawrence i susjednih Velikih jezera nalazimo mješovitu crnogorično-bjelogoričnu šumu. Ovo bogato šumsko područje dalo je najveće količine građevnog i industrijski prerađenog drveta.

U kraju između atlantske obale, Velikih jezera i rijeke Mississippi bilo je u doba dolaska evropskih kolonista najveće svjetsko područje bjelogorične šume. Ta je šuma dugo zadržavala evropsku kolonizaciju na atlantskim obalama. Vrijednost plodnog šumskog humusa, goleme potrebe za drvetom, osobito za ugljenom, i bezobzirna paljenja, uništila su prvobitni šumski pokrov, koji je danas sekundaran i bez veće ekonomske vrijednosti.

U središnjem dijelu kontinenta, između crnogoričnih i istočnih bjelogoričnih šuma i golih planinskih padina na zapadu, širilo se golemo travno područje »velikih nizina«. U istočnom dijelu bile su bujnije prerije, a u zapadnom stepe s niskim travama. Na tim beskrajnim travnim nizinama našli su prvi evropski kolonisti bogata stada bizona.

Južno, uz obale američkog sredozemnog mora i susjednog Atlantika, bile su i još su se održale bogate borove šume, a na krajnjem jugu Floride nalazimo i obalne mangrove.

Nasuprot ovom raznovrsnom biljnom pokrovu u istočnom dijelu, dominira u zapadnom dijelu kontinenta polupusti planinski pejzaž. Ali sjeverno od 40°N primaju zapadne padine planina obilje oborina i bogato su obrasle gustim crnogoričnim šumama, u kojima dominira omorika (Douglas-fir), a u južnom dijelu su se očuvale šume sekvoja. Crnogorične šume zapadnog primorja Kanade spadaju u najbujnije šume ove vrste. Na krajnjem sjevernom dijelu prodiru ledenjaci u samo područje šuma.

U srednjem dijelu zapadne obale, između 40° i 20°N, koji obuhvaća jugozapadni dio USA i sjeverni Meksiko, klima je tako suha, da uspijevaju samo biljne vrste, koje se mogu zadovoljiti malom količinom vlage, ili žive od rezervne vlage (sukulentne biljke). U južnoj Kaliforniji razvijena je grmolika zimzelena formacija chaparal, koja podsjeća na mediteransku makiju.

Na jugu od Tehuantepečke prevlake pa do Panamske prostiru se tropske prašume sa savanama u zatvorenim zavalama. Slična je vegetacija na vlažnim istočnim obalama Meksika i na Antilskim otocima.

Sjeverna Amerika bila je po svom prvobitnom izgledu zatvoreno područje. Sa zapada zatvarale su je visoke planine, na sjeveru i jugu dobro obrasle, a u sredini gotovo puste. Sa sjevera ju je zatvarao širok pojas gustih crnogoričnih šuma. Prema atlantskom pojasu bila je široka zona bjelogoričnih i miješanih šuma. U sredini kontinenta golem je travni prostor, koji je bio otvoren jedino prema jugu. U taj unutrašnji kraj najlakše se prodiralo s juga, što je bilo važno za prvi period kolonizacije.

STANOVNIŠTVO

Na 24,100.000 km² živi (1950) 214,000.000 stanovnika ili 9 na 1 km². Stanovništvo je različito raspoređeno. Na Kanadu otpada 41% cijelog prostora, a tek 6% stanovnika; na USA 38%, odnosno 70,31%; ostatak od 23,69% stanovnika živi u južnim romanskim zemljama i na Grenlandu. Dok na Grenland otpada 9% sveukupne površine, njegovih 21.400 stanovnika ne mogu se izraziti u postocima. U južnom romanskom dijelu živi oko 23% sveukupnog stanovništva na 11,3% površine.

Veći dio američkog stanovništva potječe od evropskih doseljenika, koji su u Kanadi i USA ostali krvno čisti, dok u romanskom dijelu pretežu mestici. Iako ocjene stručnjaka variraju (između 7 i 13 mil.), broj stanovnika prije otkrića Amerike bio je veoma malen. Glavni, angloamerički dio kontinenta bio je gotovo pust. Na golemu prostoru lutali su Indijanci ili, kako ih Američani radije zovu, Amerindijanci. Stradavali su od teških vremenskih nepogoda i u međusobnim borbama. Prvi evropski doseljenici našli su Amerindijance u neolitskom stadiju kulturnog razvoja. Jedine dvije znatnije kulture tog stadija bile su kod Azteka u Meksiku i kod Maja na Yucatánu. Dodir s evropskim doseljenicima i njihovom kulturom bio je za starosjedioce tragičan. Bolesti, osobito ospice, alkohol, beznadan otpor i bezobziran postupak doseljenika tako su ih brzo uništavali, da im je država u angloameričkom dijelu morala odrediti i osigurati zaštićena područja, rezervacije, i tako ih spasiti od potpunog uništenja. Danas u angloameričkom dijelu ima oko 400.000 Amerindijanaca (260.000 u USA, 120.000 u Kanadi i 20.000 na Aljaski). Za romanski dio, gdje ih je znatno više, ne postoje sigurni podaci, a pretežu mješanci s evropskim i crnačkim doseljenicima.

Dok su se Španjolci na jugu počeli već rano naseljivati i miješati s domorocima, surova klima i divljina sjevernih krajeva nisu u početku privlačili doseljenike. Najdublje su prodirali francuski, holandski i engleski trgovci krznom. Prva sistematska naseljivanja počeli su Englezi duž obala Atlantskog oceana, zatim Francuzi južno od ušća rijeke St. Lawrence. Jači interes za nove krajeve počinje tek potkraj XVIII. st., kad Englezi potiskuju Francuze (1763) s atlantske obale i počinju intenzivniju eksploataciju i kolonizaciju čitave atlantske fasade. Bespuća u šumovitim apalaškim krajevima i otpor domorodaca onemogućuju da se prodre u unutrašnjost. Samo je pojedinim pionirima to uspijevalo.

Nove kolonije ne dopuštaju, da matica zemlja s njima postupa kao s eksploatacionim posjedima. Dolazi do otpora i osnivanja samostalne države USA (1783), što za populaciju i osvajanje novih prostora ima presudno značenje. U prodiranju i kolonizaciji unutrašnjosti najviše se upotrebljavaju vodeni putovi (rijeka Ohio, Velika jezera i dr.), grade se putovi, prokopavaju kanali, među kojima je imao epohalno značenje kanal Erie—Hudson, otvoren god. 1825. Kolonizacija plodnih područja i unosan lov na bizone privlače velik broj doseljenika, poglavito iz germanskih zemalja sjeverozapadne Evrope.

Trgovina i industrijska revolucija polovinom XIX. st. uvjetuju razvoj gradova, a izgradnja goleme i vrlo moderne željezničke mreže omogućuje dalje i konačno osvajanje kontinenta. Velike potrebe radne snage u rudarstvu industriji i izgradnji gradova popunit će u ovom novom periodu doseljenička bujica Slavena i Romana iz istočne i sredozemne Evrope. Taj je period trajao od polovine XIX. st. do I. svjetskog rata. U prvom deceniju ovog stoljeća bilo je godina, kad je kroz sam New York ulazilo preko milijun doseljenika godišnje.

Tehnizacija posla i prirast vlastite radne snage smanjili su potrebu novim doseljenicima. Prevladala je težnja, da se useljivanje strogo ograniči, a za neke elemente i zabrani, da bi se osigurao visok standard i dobra zarada stanovnika anglosaskog dijela Amerike. Danas se stanovništvo Sjeverne Amerike uglavnom povećava vlastitim prirastom i brojčano je dovoljno da održi tehnički najrazvijeniju privredu svijeta.

PRIVREDA

Danas je Sjeverna Amerika u svijetu osobito značajna po svojoj ekonomskoj snazi. Španjolske je koloniste privlačilo zlato, francuske i holandske trgovce krzno, a Englezi su pored trgovine krznom, počeli i sistematsku kolonizaciju. Razvijajući se postepeno, sjeveroamerička ekonomika prilagodila se prirodnim uvjetima i zahtjevima tržišta.

Poljodjelstvo je imalo prve solidne početke kod britanskih atlantskih kolonista, a s organizacijom prometa preneseno je i na bogate oranice u unutrašnjosti. Moderan promet omogućio je specijalizaciju u monokulturama, a poljoprivredna tehnika razvila se kao nigdje u svijetu. Danas možemo razlikovati nekoliko agrarnih područja.

Istočni niži dio kontinenta glavno je agrarno područje, a u planinskom su zapadnom kraju samo agrarni otoci. Slične osobine kao zapadni dio ima i južni romanski predio, osim nekih otoka.

Glavni dio istočnoga nizinskog područja pripada USA. Prvo kolonizirano područje bilo je između Velikih jezera i Atlantskog oceana. Upoznavanjem bogatih zapadnih nizina i razvojem prometa kretao se kolonizacioni val prema zapadu. Potrebe ogromnih gradskih tržišta omogućile su razvoj specijalnih kultura: napredno gajenje povrća i voća u blizini velikih gradova ili u krajevima, koji su za to najpodesniji i t. d. Moderan promet i napredne metode konzerviranja omogućuju brz i siguran prijevoz do tržišta.

Jugozapadno od jezera Erie i Michigan širi se golemo žitno područje (države Ohio, Indiana, Illinois, Iowa i dr.), gdje ima najviše kukuruza »Corn belt« i jare pšenice. Tu se dobiva glavni dio svjetske žetve kukuruza. U sušnom kraju prema jugozapadu gaji se ozima pšenica (države Missouri, Kansas, Nebraska). Na jugu od njih (države Oklahoma, Texas, Arkansas, Mississippi, Alabama, Georgia) pšenicu i kukuruz potiskuje pamuk »Coton belt« Na vlažnim terenima južnog dijela jako se proširila riža, osobito u novije doba. U jugoistočnom dijelu pamuku se pridružuje i postepeno ga zamjenjuje duhan (Tennessee, Kentucky, Karolina, Georgia). Krajnji jug, poznat po blagim zimama, specijalizirao se u gajenju agruma (Florida) i povrća (jugozapadni Texas). Ovi krajnji južni dijelovi uvode nas u agrarna područja romanskog dijela.

U sjevernom kanadskom prostoru imamo dva agrarna područja. Jugoistočno, uz Velika jezera i rijeku St. Lawrence, podudara se sa susjednim dijelom USA, ali je manje specijalizirano i nema potrebnih gradskih tržišta. Naprotiv, zapadni travni predjel, južni dijelovi države Alberta i Saskatchewan i krajnji jug Manitobe specijalizirali su se u proizvodnji jare pšenice za potrebe svjetskog tržišta.

Evropski su kolonisti počeli obrađivati dotle nedirnutu zemlju i time teško poremetili prirodnu ravnotežu nekadašnjih šumskih i travnih područja. Nagle kiše brzo su isprale plodni površinski sloj, soil erosion, pa su golemi prostori izgubili vrijednost i bili napušteni. Ovom razornom radu pridružio se i vjetar, koji je sa zapadnih suhih nizina odnio plodno tlo i protjerao ljude nakon prvih uspjeha — »sve je otišlo s vjetrom«. U novim prilikama i rijeke su podivljale i velikim nanosima poremetile donje dijelove toka.

Mlada američka poljoprivreda pokazala je potrebu da se upoznaju prirodni elementi i njihovi odnosi, te se danas najvećim regulacionim zahvatima (na pr. porječje Tennessee, radovi na regulaciji Missouria i t. d.), nastoji spriječiti razoran rad i regenerirati oštećena tla.

Suhe zavale zapadnog planinskog područja dobile su natapanjem agrarne oaze, od kojih neke imaju veliko značenje: uspjela mormonska kolonija na jugoistočnoj obali Great Salt Lake-a, oko rijeke Snake u državi Idaho, a osobito su značajna umjetno natapana područja Kalifornije, zatim Imperial Valley u delti Colorada i dolina Salt Rivera u Arizoni.

Karakteristika je američkog poljodjelstva, osobito u istočnom nizinskom dijelu, da se još uvijek obrađuju najplodnije površine i da su posjedi povezani i veliki. Najpovezanije i najveće obrađene površine prostiru se južno i jugozapadno od Velikih jezera i u području velikih ravnica. Poljodjelac, farmer, angloameričkog dijela redovno gaji jednu kulturu i u najvećoj se mjeri služi tehničkim sredstvima. Upotrebljavanjem isključivo mehaničke vuče otpala je i tegleća stoka. Farmer često s radnim članovima porodice živi na posjedu samo za vrijeme poljskih radova, a onda se vraća u grad. To je poljodjelac-trgovac, koji prodaje svoje proizvode i za dobiven novac namiruje ostale potrebe. Na farmi nema ni živine ni krušnih peći, glavno su spremišta za poljske sprave i žetvu. Svakidašnje potrebe podmiruju se kupovanjem kao i u gradu.

Od toga unekoliko odstupaju intenzivne i klimatski uvjetovane kulture na zapadu i jugu. Kalifornijske nasade agruma treba stalno nadzirati: ljeti natapati, a zimi zagrijavati. Intenzivno obrađivana i natapana polja u Imperial Valley daju nekoliko žetava godišnje; od zimskih prinosa salate izvozi se oko 50 tisuća vagona. Ovo intenzivno i rentabilno poljodjelstvo ima velike privlačnosti, ali se ipak sporo proširuje na romanske države južnog dijela kontinenta.

Kuba proizvodi uglavnom šećernu trsku i duhan. Male republike krajnjeg juga orijentiraju se prema proizvodnji južnog voća za goleme potrebe potrošača velikih država na sjeveru. Poljoprivrednik-trgovac usavršava način obrađivanja i vrši selekciju kultura. On nije i ne može biti konzervativan, jer ne obraduje, da se prehrani, već da zaradi.

Trgovačka orijentacija poljoprivrede ima i svoje slabosti, koje su izbile u privrednoj depresiji 30-tih godina ovog stoljeća. Farmeru je ostala cijela žetva, te je nije mogao ni prodati ni potrošiti. Nastao je nagao bijeg sa zemlje. Ovo iskustvo na kontinentu s najrazvijenijom industrijom dovelo je do reforme, koja je interese poljodjelstva stavila na prvo mjesto. To je ne samo ekonomski opravdano, nego i historijski razumljivo. S poljodjelstvom je počela američka ekonomija, ono kao cjelina uposluje najveći broj stanovnika i osigurava životnu neovisnost zajednice.

Danas je Sjeverna Amerika ne samo jedan od najjačih proizvođača poljoprivrednih dobara, nego o mnogima odlučuje na svjetskom tržištu. Dok na ovom kontinentu živi tek 9% čitava čovječanstva, proizvodi se na njemu (1949) 26% svjetske produkcije pšenice (oko 180 kg po stanovniku), a za čitav je svijet prosjek tek 1/3 od toga. Same USA proizvode 69% svjetske proizvodnje kukuruza (blizu 600 kg po stanovniku), 44% soje, 41% zobi, 27% graha i t. d. Slično je i s voćem: na Sjevernu Ameriku otpada 46% svjetske proizvodnje agruma, 67% banana, 70% bresaka, 34% kajsija, 29% jabuka, 26% krušaka i t. d. Kad se ima na umu raznovrsnost ishrane civiliziranog čovjeka i s tim u vezi relativno opadanje potrošnje pojedinih artikala, kao na pr. kruha, onda se može razumjeti veličinu izvoza i presudno značenje Sjeverne Amerike na svjetskom tržištu živežnih namirnica. Osobito je upadljiva ogromna produkcija voća, koje se proizvodi i najviše troši u Sjevernoj Americi. Produkcija i potrošnja voća predstavljaju važan element sjeveroameričke ekonomske povezanosti i jedinstva. Florida i Kalifornija proizvode agrume za potrošače cijele Amerike, a male državice na jugu, s Hondurasom na čelu, snabdijevaju je bananama; slične je prirode gajenje čuvenih jabuka u dolinama rijeka Yakima, Hood River, Wenatchee, Okanogan u državi Washington. Tako je i s povrćem, koje se gaji na najpovoljnijim mjestima (delta Colorada, oko donjeg toka Rio Grande del Norte, uz atlantsku obalu pored Velikih jezera i dr.) za potrebe tržišta cijelog kontinenta.

Agrarna prednost Sjeverne Amerike vidi se i u produkciji industrijskih biljaka, koja u nekim biljkama iznosi čak preko 50% svjetske proizvodnje. God. 1943 dala je Sjeverna Amerika 55% svjetske produkcije pamuka, 32,5% duhana, 38% šećera, 54% arahida, 35% lana i t. d.

Bogatstvo sirovinama dolazi sve više do izražaja osvajanjem vodećeg mjesta na tržištu prerađevina. Sjeverna Amerika je počela kao kolonizaciona zemlja proizvodnjom agrarnih dobara. Njihova golema produkcija i danas predstavlja glavni element američke životne sigurnosti.

Stočarstvo je s poljodjelstvom tijesno povezano i uporedo se s njim razvijalo. Sjeverna Amerika gaji 15% svjetske količine goveda, 28% svinja, 35,5% kokoši i t. d. Golem procent svinja i peradi ukazuje, da se prešlo na intenzivno gajenje, što je omogućeno obiljem hrane, koju daje poljodjelstvo (osobito kukuruz). U blizini velikih gradskih centara, poglavito na sjeveroistoku preteže intenzivno gajenje goveda radi mlijeka, a na oskudnim se pašnjacima planinskog zapada i suhih nizina održalo ekstenzivno, t. zv. ranching. Goveda slobodno pasu na prostranim i žicom ograđenim pašnjacima. Povremeno ih nadziru stočari-jahači (cowboys), zbog odabiranja grla za prodaju, prebrojavanja, opskrbljivanja vodom i sl. Dok se u intenzivnom govedarstvu na sjeveroistoku primjenjuju najsavršenija sredstva ishrane i smještaja, ekstenzivno stočarstvo često strada od prirodnih nepogoda (ljetne suše i zimske hladnoće). Prije klanja premješta se stoka s oskudnih zapadnih pašnjaka na bolje pašnjake zapadno od jezera Michigan, gdje su i najveća tovilišta svinja i čuvena središta mesne prerađivačke industrije (Kansas City, Chicago i dr.). Moderni tehnički uređaji i napredak u ishrani omogućuju rentabilnije klanje i konzerviranje na licu mjesta.

Šumarstvo. Od tridesetih godina XIX. st. počinje ubrzan razvoj američke industrije i izgradnja gradskih centara. Apalaške šume omogućile su prvu metalurgiju i dale goleme količine drveta za brze građevinske radove. Privredna vrijednost tih šuma danas je uglavnom iscrpena. Glavnu vrijednost ima veliko šumsko bogatstvo sjevernih dijelova kontinenta, koji politički pripadaju Kanadi, a služe pretežno potrebama USA. Povezano iskorišćivanje šumskog bogatstva predstavlja jednu od najjačih veza između Kanade i USA. Goleme drvne rezerve u sjeverozapadnom dijelu kontinenta iskorišćuju se samo u graničnom pacifičkom području između USA i Kanade (centri: Vancouver, Seattle i dr.). Velike rezerve drveta u sjeveropacifičkim šumama i u unutrašnjosti sjeverne Kanade teško su pristupačne i ostaju neiskorišćene.

Rude. Jugoistočni dio kontinenta, između Velikih jezera, Mississippia i Atlantskog oceana, bogat je ugljenom, a manje željezom. U pristupačnim dijelovima tog područja počelo je prvo snažno rudarstvo i američka industrija. Tu je prvorazredan ugljen, osnova američke industrije. USA su 1948 proizvele 35% svjetske produkcije ugljena. Kad su se pokazale nedovoljne ili iscrpene domaće rezerve željeza, počeo je dovoz iz Minnessote preko Velikih jezera. God. 1947 otpadalo je na USA 57% svjetske količine iskopane željezne rude. Kako će snažnim razvojem industrije uskoro (za 14 god.) biti iscrpene domaće rezerve, u obzir dolaze bogata nalazišta na Newfoundlandu i Labradoru.

Španjolske istraživače i koloniste privlačilo je zlato i srebro srednjoameričkih brda. Pred agrarnim pionirima anglosaskog područja išli su naprijed rudarski »prospektori«, koje je zlatna groznica vukla kroz divlja brda do obala Kalifornije i u hladne predjele Aljaske. Zapadni planinski dio Sjeverne Amerike glavno je i bogato područje obojenih metala: srebra, bakra, cinka, olova i dr. Sjeverna Amerika proizvodi 48% svjetske produkcije bakra (1947), 63% cinka (1948), 55% olova (1947), 72% srebra (1947), 21% zlata (1947), 34% platine (1947), 86% molibdena (1947), 79% nikla (1947), 55% vanadija (1947) i t. d.

Osobitu prednost Sjeverne Amerike predstavljaju bogata ležišta nafte. Prvi izvori, koji su i danas produktivni, nađeni su u rudarsko-industrijskoj Pensilvaniji. U periodu od početka I. svjetskog rata do 30-tih godina izbili su na prvo mjesto izvori uz sjeverozapadnu obalu Meksičkog zaljeva, za njima dolaze bogati izvori Kalifornije. Istraživanje i iskorišćivanje petrolejskih polja širilo se od teksaškog primorja prema sjeveru kroz velike nizine Arkansasa, Oklahome i dr. U najnovije doba iskorišćuju se i ležišta u prerijama Kanade (Alberta). Naftu redovno prati plin, kojim je Sjeverna Amerika, prema današnjem poznavanju, najbogatiji kontinent.

Specijalno značenje dobila je u novije doba stara masa hladnog i nenaseljenog sjevera. Na starom laurentijskom kopnu nađena su i mogu se očekivati nova nalazišta radioaktivnih minerala (uran i dr.), za kojima je danas najveća potražnja. Tako Sjevernu Ameriku možemo podijeliti u tri velika rudna područja: jugoistok — ugljen, željezo i nafta; planinski zapad — obojeni metali; stara masa sjeveroistoka — radioaktivne rude.

Sjeverna Amerika bogata je energetskim izvorima. Na prvom su mjestu nafta i plin, zatim dolazi ugljen, a u novije doba sve više jača udio hidroenergije (15% svjetskih rezervi, a 66% svjetske produkcije 1948). Termocentrale iskorišćuju naftu, plin i ugljen, na pr. u USA je 1948 dobiveno 48% energije od nafte i plina, 46% od ugljena, a 6% iz ostalih izvora. Dva su glavna područja, gdje se dobiva hidroenergija: na sjeveroistoku šumsko područje oko rijeke St. Lawrence s najvećim uređajima na vodopadu Niagara. Najviše centrala ima Kanada. U području Mississippia vrše se veliki kompleksni regulacioni radovi i izgradnja hidrocentrala. Tu su velike hidrocentrale na rijeci Tennessee, a u gradnji su nove na Missouriu. Drugo važno područje za dobivanje hidroenergije jesu pritoke Pacifika (Colorado, Sacramento, Columbia i Frazer). Tamo su izgrađene ili su u radu najveće hidrocentrale svijeta, što ima presudno značenje za ekonomsku evoluciju pacifičkog primorja i kontinenta kao cjeline.

Industrija. Bogatstvo ugljenom i željezom kao i goleme potrebe tvorničkih proizvoda uvjetovali su brz razvoj najmoćnije metalurgije svijeta. Usavršavanje parnog kotla i preradbe željeza polovinom XIX. st. pada u isto doba, kad počinje i snažna kolonizacija američke unutrašnjosti. Gradnja goleme željezničke mreže i mostova, brza izgradnja gradova i sl. omogućuju razvoj raznovrsne industrije. Željezničke pruge i unutrašnji vodeni promet prevoze sirovine i tvorničke proizvode.

Monokulturno poljodjelstvo, razvoj velikih gradskih potrošačkih centara, dalek prijevoz i izvoz viška živežnih namirnica uvjetovali su prehrambenu industriju, koja je ne samo najveća, već i pionirska u svijetu. S metalurgijom i prehrambenom industrijom počela je ogromna američka industrija. Velike metalurgije Pensilvanije, čuvena klaonica u Chicagu, golemi silosi i mlinovi u lukama Velikih jezera i Atlantika bili su prvi simboli industrijskog razvitka. U toku posljednjih 40 godina industrija se dalje razvila i razgranala u najveći prerađivački kompleks svijeta. Same USA su 1947 proizvele 46% cijele svjetske produkcije koksa, 47% sirova željeza, 50% čelika i t. d.

Od II. svjetskog rata američka se industrija naglo specijalizirala i granala (najprije u USA, a zatim i u Kanadi), tako da u nekim industrijama ima gotovo svjetski monopol. U metalnoj industriji ističe se produkcija prijevoznih sredstava: željeznički materijal, automobili, avioni, razni specijalni strojevi i t. d. Tekstilna industrija već prerađuje glavni dio američkog pamuka, uvozi vunu, a u sintetičkim tkaninama ima gotovo svjetski monopol.

U I. i II. svjetskom ratu sjeveroamerička industrija dobiva prevlast u modernim granama, osobito kemijskoj. Glavna su područja kemijske industrije oko brojnih izvora nafte na jugu u šumskim regijama na sjeveru (celuloza) i oko ugljenokopa na sjeveroistoku. Industrija je u prvoj fazi (metalurgija i prehrambena) bila koncentrirana u državama New York i Pensilvanija, održavajući organske veze s matičnom Evropom. Daljnjim razvojem formirala su se nova industrijska područja. Prehrambena industrija povukla se u središnje agrarne predjele, a njoj se pridružila i metalurgija uvjetovana domaćim sirovinama i velikim tržišnim potrebama (željeznička oprema, poljoprivredni strojevi, rafinerije nafte i sl.) ili zbog strateških razloga (avijacija). Na naftonosnim poljima i izvorima plina u primorju Meksičkog zaljeva razvila se u najnovije doba najmodernija i najveća kemijska industrija svijeta (Houston). Na bazi drvnih sirovina oko rijeke St. Lawrence, pretežno u Kanadi, razvila se najveća drvna industrija svijeta, u kojoj preteže proizvodnja papira. Najnovijeg je datuma raznovrsna i kvalitetna industrija pacifičkog primorja, koja se ne ograničuje samo na preradbu domaćih sirovina (prehrambeni artikli, drvo i nafta) ili industriju, za koju su regionalni uvjeti povoljni (filmska), nego se pretvara u kompleksno industrijsko područje. Na domaćim energetskim izvorima hidrocentrala i nafte razvija se najmodernija američka industrija (avijacija, precizni strojevi različnih vrsta, sintetički proizvodi i sl.), koja računa ne samo na golemo cirkumpacifičko tržište, nego se uspješno bori sa starijim industrijama na cijelom američkom tržištu, pa i na svjetskom.

Za sjeveroameričku je industriju značajno, da su USA, koje leže u srednjem dijelu kontinentalnog prostora, njen organizator i pokretač. Danas je ova industrija dosta decentralizirana i njena lokacija ne ovisi samo o sirovinama i blizini tržišta, nego i o sposobnosti njenih vlasnika, na pr. pacifička avionska industrija. Takav je razvoj industrije moguć samo uz najpovoljnije prometne prilike.

Promet. Naseljivanje i organizacija američkog prostora bili su mogući samo zbog razvoja prometa. Tri stoljeća ostaju kolonisti uz oceansku obalu ili neznatno prodiru duž riječnih tokova. Kanal Erie — Hudson (1825) omogućuje pristup i kolonizaciju nizina južno od Velikih jezera.

Prije izgradnje željeznica, duga putovanja kolima kroz šumske i vlažne krajeve sjeveroistoka bila su naporna, opasna i skupa. Lakše i uspješnije bilo je putovati preko suhih nizina na jugozapadu ili kroz planinsko područje na zapadu. Ali i to je imalo ograničeno značenje. Početak željeznica 30-tih godina prošlog stoljeća omogućuje iskorišćivanje golemog prostora i razvoj gigantskih gradova. Širenje država od jedne do druge oceanske obale i gradnja modernih transkontinentalnih pruga pretvorile su Sjevernu Ameriku u veliki otok, prometno otvoren prema okolnim morima. God. 1936 imala je Sjeverna Amerika 526.000 km ili 39,3% željezničkih pruga svijeta. Otada je dužina nešto pala, ali su uređaji znatno usavršeni i kapacitet povećan. Razvoj automobilizma i gradnja modernih cestovnih magistrala i sporednih putova zgusnuli su kopneni promet, dopunili željezničku mrežu i potisnuli nerentabilne pruge. U razvoju automobilskog prometa Sjeverna je Amerika daleko ispred drugih kontinenata.

U periodu, dok je Sjeverna Amerika proizvodila pretežno sirovine i imala glavni problem da organizira svoj kontinentalni promet, i dok je njena industrija zadovoljavala domaće tržište, nije bilo osobita interesa za trgovačku mornaricu. Danas najsavršeniji željezničko-cestovni promet svijeta dovozi do luka goleme viškove tvorničkih proizvoda, koje treba prebaciti na svjetsko tržište. Kad je Panamski kanal prokopan, postale su pomorske veze između istočne i zapadne obale kontinenta rentabilne i povećalo se značenje pomorskog prometa. Proces stvaranja vlastite mornarice ubrzan je u I., a osobito u II. svjetskom ratu. Same USA imale su 1950—30,6% svjetske tonaže trgovačke mornarice, koja je velikim dijelom bila u raspremi. Trgovačka mornarica nalazi najveću zapreku u jeftinim tarifama drugih mornarica svijeta.

Uz kontinentalni i oceanski promet sada je vrlo živ i avionski promet, u kojem je Sjeverna Amerika, odnosno USA prva u svijetu. Za tu su svrhu prometa uvjeti osobito povoljni. Avionski promet otvorio je putove u svim pravcima. Usto ima Sjeverna Amerika veoma povoljan položaj za avionski promet. Ona s Evrazijom tvori cirkumarktički kontinentalni krug. Najkraće veze između Sjeverne Amerike i starog kontinenta vode preko polarnih krajeva. Ta okolnost daje velike mogućnosti mirnodopskoj avijaciji, a pogotovo avijaciji za vrijeme rata.

Moderan kopneni promet približio je i ujedinio najvrednije dijelove kontinenta i omogućio korišćenje njegovih bogatstava. Brod i avion povezali su Sjevernu Ameriku sa svijetom.

Trgovina. Prodaja i kupovina osnovne su karakteristike američkog ekonomskog života. Zaustaviti kolanje dobara znači smrt, bez trgovine nema života. Pojedinac uglavnom radi samo jednu vrstu posla i od svog proizvoda treba da podmiri sve ostale potrebe. Svatko je trgovac, jer vrijednost svog rada računa prema novčanom, odnosno kupovnom efektu. Zato je unutrašnja trgovina Amerike golemih i za nas neshvatljivih razmjera, i njena ekonomija računa u prvom redu s domaćim tržištem. Trgovačka mreža je neobično razgranata i nju podjednako trebaju građani, farmeri i stočari na ranchevima. Kako kupac traži sve, to tipična američka trgovina nije specijalizirana, već se u istom dućanu nađe sve od lijeka do sprava. Razlika je samo u veličini — u gradovima su goleme trgovačke kuće, a u manjim naseljima razmjerno su manje. I raspored se trgovina tokom vremena mijenjao. U doba željezničkog prometnog monopola glavne su trgovine bile uz željezničke postaje i veličina im je bila prilagođena značenju postaje. Danas, kad se promet sve više prenosi na autoceste, organiziraju se uz njih nova tržišta, prilagođena kupcu-automobilistu.

Taj razvoj vrijedi u prvom redu za angloameričke zemlje. Ali su i južne države španjolskog kruga trgovački tijesno povezane i nastoje slijediti sjeverne susjede. Između USA i Kanade praktički nema ekonomske granice. USA su glavni kupac kanadskih drvnih proizvoda, a kroz USA ide velik dio kanadskog žitnog izvoza; Kanada se od južnog susjeda snabdijeva naftinim proizvodima i t. d. Osobito su tijesne trgovačke veze s južnim zemljama španjolske kolonizacije. Iz tih krajeva dobivaju sjeverne zemlje južno voće (Honduras, Nikaragva i dr.), šećer i duhan (Kuba i Puerto Rico), rude (srebro iz Meksika), a snabdijevaju ih i tvorničkim proizvodima. Sjeverna Amerika trgovački je povezana cjelina, kojoj su USA središte.

Vidjeli smo, da Sjeverna Amerika proizvodi mnogo viškova sirovina, živežnih namirnica i tvorničkih proizvoda, koji se plasiraju u strani svijet. Naprotiv, Sjeverna Amerika treba malo stranih dobara. Trgovačka bilanca je dakle aktivna. Za ilustraciju ovih prilika navodimo USA, kojima je vanjska trgovina 1948 iznosila 19.684,000.000 dolara, od toga je 36% otpalo na uvoz, a 64% na izvoz. Najviše trguju s Kanadom (18%), koja više izvozi nego što uvozi; od kontinenata na prvom je mjestu Evropa (29%), zatim Južna Amerika i t. d. Odnosi uvoza i izvoza pokazuju, da se bogatstvo Sjeverne Amerike konstantno povećava.

Karakteristika je ekonomije Sjeverne Amerike, da USA kao proizvođač i potrošač imaju dominantan položaj. One odlučuju o industrijskim proizvodima na svjetskom tržištu i podmiruju potrebe svojih kontinentalnih susjeda. Osobito je značajno, da jedino USA mogu kupiti proizvode svojih susjeda, i to specijalne poljoprivredne proizvode srednjoameričkih državica, srebro Meksika, drvo i struju Kanade. Ekonomska povezanost jača je od prividnog političkog jedinstva.

Za ekonomiju glavnog angloameričkog dijela važno je, da visok stupanj tehničkog razvoja konstantno povećava rentabilnost rada i daje mogućnost za daljnje poboljšanje životnih prilika. Proizvoditi, prodavati i kupovati, to su principi ove dinamičke ekonomije, koja poslije depresije od 1930 ne računa sa štednjom. Iz toga rezultira visok standard života i nastojanje, da se današnji tok održi. Sjeverna Amerika ima goleme rezerve ekonomskih izvora. Računa se, da bi kontinent mogao prehranjivati oko 650 milijuna stanovnika, t. j. 3 puta više, nego što ih ima danas.

Pomorski položaj. Upoznavanje Amerike znači revolucionarnu etapu u razvoju pomorstva. Oceanski su pomorci u obalnim morima novoga kontinenta našli golemo ribarsko bogatstvo (plićaci oko Newfoundlanda), koje je privlačilo Francuze, Portugalce i Engleze. Postepeno je novi kontinent svojim rudnim bogatstvom, plodnošću i dotle nečuvenim ekonomskim razvojem privlačio i gutao milijune evropskih doseljenika. Mnogi su napuštali stoljetne pomorske tradicije i nastanili se duboko u kontinentu. Željeznice su u atlantskim useljeničkim lukama primale doseljenike i odvozile ih sve dalje i dalje prema zapadu. Kad je 1867 željeznica doprla do pacifičke obale, počinje novo doba seljenja preko kontinenta u drugo primorje željeznicom, pa naglo opada pomorski promet robe oko rta Horn i putnički kombinirani pomorsko-željeznički promet New York — Panama — Colon — San Francisco. Poslije otvorenja Panamskog kanala prijevoz robe između atlantske i pacifičke obale ponovo preuzimaju brodovi.

Kad je prestala imigraciona struja, i kad se organizirala vlastita ekonomija, kojoj treba ekspanzija u strani svijet, počinju radijalna gibanja ljudi i robe između obale i unutrašnjosti. Sve više jačaju centri života na obali, i počinje razvoj suvremenog pomorstva novog kontinenta. Nasuprot starim atlantskim lukama danas imamo brojne i moderne pacifičke luke, a u najnovije doba naglo jačaju i luke u Meksičkom zaljevu. Panamski kanal povezuje dvije oceanske fasade. Ekonomska snaga novog kontinenta najbolje se ogleda u golemim razmjerama njegovih luka. Pored izvoza viškova, luke uvoze robu, koju nemaju pojedini krajevi ili kontinenti, ili je imaju u malim količinama. U vezi s uvozom razvija se u lukama nova i snažna industrija (različita metalurgija, rafinerije, kemijska industrija i t. d.). I pored svih mjera, koje su savjetovane zbog ratne opasnosti, u obalnim se sektorima sve više koncentrira ekonomski život kontinenta, a time jača i pomorska orijentacija. Obilje riba priobalnih mora i rudno blago plitkog morskog dna povećavaju značenje primorskih krajeva. Pored čuvenih lovišta oko Newfoundlanda, ribom je bogat i ostali obalni atlantski pojas. Ali je u novije doba osobito poraslo značenje bogatstva ribom sjevernih pacifičkih obala (morž, tuljan, kit, bakalar i napose losos). Istraživanja su pokazala, da se kopneno rudno bogatstvo produžuje i na dnu susjednog plitkog mora. Danas se već iskorišćuju izvori nafte na dnu plitkih dijelova Meksičkog zaljeva. Zbog tog bogatstva proglasile su (1947) USA teritorijalnim morem cijeli priobalni rub do 200 m dubine, a to su slijedile i druge američke države.

U doba isključivo evropske orijentacije sjeveroameričke ekonomije atlantska je obala bila jedina prometna fasada; njenom prioritetu pridonose i Velika jezera. Izgradnja transkontinentalnih željezničkih pruga i razvoj samostalne privrede jačaju značenje srednjopacifičkog primorja, koje je u posljednih 15 godina pokazalo najveći ekonomski napredak na kontitentu. Golema energetska vrela (nafta i plin) i potrebne sirovine omogućile su na obali Meksičkog zaljeva razvoj najveće svjetske kemijske industrije. Razvoj novijih gradova i luka utječe na susjedne krajeve i privlači znatne dijelove nizinskih zaleđa. Iako gravitacijsko područje atlanskih luka još uvijek dominira, ipak ga luke na obali Meksičkog zaljeva sve više potiskuju. Pacifičko primorje privlači relativno uzak dio, osim u Kanadi, ali silne mogućnosti azijskog tržišta mogu i ovo stanje znatno izmijeniti. Okružen oceanima, koji su spojeni važnim kanalom, sjeveroamerički kontinent postaje golem otok s velikim mogućnostima za razvitak pomorstva.

Pomorstvo Levanta, Grčke, Italije i Holandije bilo je obalno. Velika Britanija razvila je otočno pomorstvo, u kome se pokazala velika prednost više pomorskih fasada i potpune orijentacije prema moru. Usavršivanje kopnenog prometa i ekonomski razvoj omogućili su i nametnuli potrebu jedinstvenog kontinentalnog pomorskog života — u tome je novina i specifičnost američkog pomorskog razvoja.

Politička podjela. Kulturno-etnički odnosi i stupanj ekonomskog razvoja vrlo su važni za političku podjelu. Sjeverni angloamerički dio sa 80% površine i 76,5% stanovnika ima samo dvije države, od kojih je Kanada prostorom veća (9,964.811 km²), ali stanovništvom daleko manja (13,260.000) od USA (9,358.000 km² s Aljaskom i 150,600.000 st. — 1950). Kao najstariji dominion, Kanada je u Britanskoj zajednici naroda, ali su njene ekonomske, kulturne, a možda i političke veze jače s USA nego s maticom zemljom. Granica među ovim velikim državama nema vojnog nadzora i za građane dviju zemalja samo je formalna — primjer nepoznat u starom svijetu.

U manjem romanskom dijelu politička je podijeljenost vrlo velika, a unutrašnja politička organizacija mnogo slabija. Glavna im je zajednička osobina ekonomska ovisnost o snažnim sjevernim susjedima.

LIT.: A. Siegfried, Les Etats-Unis d'aujourd'hui, Paris 1927; F. Machatschek, Nordamerika, Leipzig 1928; V. de la Blache, Géographie universelle, sv. XIII; M. Sorre, Mexique et Amérique centrale, Paris 1928; A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde, sv. II., Die Aussereuropaischen Erdteile, Leipzig 1930; O. Schmieder, Landerkunde Nordamerikas, Wien 1933; R. Blanchard, L'Amérique du Nord, Paris 1933; F. Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Nord- und Mittelamerika, Die Arktis; B. Dietrich, Nord- und Mittelamerika als Erdteil, Britisch Nordamerika, Französische Besitzungen in Nordamerika, Bermuda-Inseln, Vereinigte Staaten von Amerika; H. B. Hagen, Mexico; F. Fermer, Mittelamerika und Westindien; E. Sorge, Die Arktis, Potsdam 1933; Länderkunde Mittelamerikas, Wien 1934; H. Baulig, Amérique septentrionale I i II dio, sv. XIV, Paris 1935 i 1936; Ashton, North America, London 1939; A. Gavazzi, Otkrivanje zemalja, Zagreb 1939; J. R. Smith i M. O. Phillips, North America, New York 1942; P. George, L'économie des Etats-Unis, Paris 1946; P. I. Lebedev-Poljanski, N. Petrov, F. A. Rotštein i O. Nj. Smidt, Soedinennie Statji Ameriki, Moskva 1946; A. Siegfried, Le Canada, Paris 1947; C. L. White i E. Y. Foscue, Regional Geography of Anglo-America, New York 1949; J. Gotmam, L'Amérique, Paris 1949; S. Ilešič, Amerika, Ljubljana 1952.J. Ré.