AMERIČKO-ARKTIČKI ARHIPELAG obuhvaća brojne otočne skupine (24 otoka iznad 2589 km² i oko 50 otoka iznad 25 km² površine, te velik broj manjih otoka) između Grenlanda i sjeveroameričkog kopna s ukupnom površinom od oko 1,400.000 km², od koje na Baffinovu Zemlju otpada 546.500 km². Iako se kraj proteže od 62° 30' do 83° N, ima zbog regionalnih odnosa izrazito arktičke osobine: surovu klimu, ledom zatvorene plovne pristupe, oskudnost biljnog pokrova. Dugo se vremena činilo, da taj arhipelag nema nikakve važnosti, ali je u novije doba, razvojem tehničkih mogućnosti i svjetskih događaja, taj kraj dobio veliku važnost. Za vrijeme II. svjetskog rata izgrađene su nove avionske baze kod grada Port Churchill i u zaljevu Frobisher.

Sastav i građa. Iako nedostaju potanji geološki i geomorfološki podaci za čitavo područje, čini se, da su arhipelag i susjedno kopno tvorili nekad jedinstvenu i prastaru t. zv. laurentijsku masu, koja pripada najstarijim dijelovima zemljine kore. Današnju veliku razvedenost prouzrokovalo je mlade pomicanje morske razine. Jasni tragovi nekada višeg stanja morske razine, sačuvani u brojnim abrazijskim terasama, koje prate rubove mnogih otoka, te relativno mlađe morske naslage ukazuju na složen, mladi razvoj arhipelaga. Laurentijska masa Kanadskog štita, izgrađena od prekambrijskih stijena (granita i gnajsa), postepeno nestaje u arhipelagu pod debelim pokrovom sedimentnih stijena, koje su, pružajući se prema sjeveru, sve mlađe. Veći dio sjev. (najveći dio Baffinove Zemlje) i sjeveroistočnih otoka sastoji se od paleozojskih naslaga, a sjevernije od 77⁰ i od mezozojskih slojeva. Tercijarne naslage s lignitom poznate su tek na krajnjim zapadnim otocima (Banks i Prince Patrick). Zbog raznolikog sastava tla i nejednakog djelovanja diluvijalne glacijacije arhipelag se topografski dijeli na dva područja. Diluvijalna glacijacija zahvatila je sigurno čitavo otočno područje, ali je bila najintenzivnija na višim jugoistočnim i istočnim otocima. Niži su dijelovi ledenjacima intenzivno izmodelirani, a na obalama izdubeni su brojni fjordovi. U valovitom reljefu smjestila su se brojna jezera. Na isponima od nekoliko stotina metara prevladavaju alpski oštri oblici reljefa, koji nastaju djelovanjem cirkovne glacijacije. Centralni i zapadni otoci općenito su mnogo niži (prosječna visina oko 300 m), valoviti i jednolični s brojnim jezerima u unutrašnjosti, koja pretežno hrani voda okopnjelog snijega.

Klima. Klimatske su prilike dosta jednolične i spadaju medu najsurovije na Zemlji. Preko čitave godine prevladavaju hladni sjeverni i sjeverozap. vjetrovi, koji struje prema jugozapadu, k nižem tlaku. Temperature su zbog toga vrlo niske i u centralnim dijelovima. Prosječna je temperatura najhladnijeg mjeseca (veljača) na otoku Devonu (Beechy) —37⁰, a najtoplijeg (srpanj) tek 4° C, dok je prosječna godišnja temperatura —16°C. Uz veliku hladnoću daje duga polarna noć pečat čitavoj prirodi. Ljetni je period ograničen na 4 mjeseca (od lipnja do rujna), ali su temperature iznad 0° ograničene na još kraće razdoblje. Samo južni otoci imaju od druge polovice lipnja do sredine kolovoza temperature iznad 0°. Prema sjeveru su prilike nepogodnije, pa već kod uvale Ponds (sjeveroist. dio Baffinove Zemlje) taj period iznosi tek 30 dana. Prosječna se količina oborina umanjuje od jugoistoka (kod zaljeva Cumberland 300 mm) prema sjeverozapadu (manje od 200 mm) te je jednakomjerno raspoređena tokom četiriju ljetnih mjeseci, kad kopni snijeg. Zbog toga je zemljište puno vlage, i magla često otežava pomorski i zračni promet. Magle su najčešće u kontaktnom pojasu između hladnih sjevernih i toplih, vlažnih vjetrova, koji pušu s Atlantskog oceana. Ovaj se pojas nalazi ljeti sjevernije, a zimi južnije. Obalni su dijelovi ljeti hladniji, zbog utjecaja ledenih santa. Za vrijeme dugih zima ne napada mnogo snijega, zbog suhih sjevernih vjetrova, koji su vrlo česti, dugotrajni i jaki. Na južnim otocima ljeti se snijeg otopi, ali na planinskim dijelovima Baffinove Zemlje, gdje se nalaze stalni ledeni pokrovi, ostaje i preko ljeta. Vegetacijski period oskudnog bilja vrlo je kratak (srpanj i kolovoz), pa pored klime ovisi i o tlu.

Biljni pokrov. Niske godišnje temperature i kratki ljetni period, a s time u vezi nedovoljno odvodnjavanje i nemogućnost kemijskih i bioloških procesa odrazuju se na vrsti tla. Zbog toga se biljne tvari teško rastvaraju, pa se općenito stvara plitak, taman tresetni površinski sloj, ispod kojeg leži gnjecav sloj mineralnog tla. Naizmjenični su procesi otapanja i zaleđivanja česti. Pritom dolazi do unutrašnjeg gibanja u tlu, te se sastojci raspoređuju prema veličini, i tako nastaju poznata poligonalna tla. Zaleđeni dublji sloj onemogućuje poniranje površinskih voda, pa vodom bogat površinski sloj postaje fluidan i klizi (soliflukcija) naročito na nagnutim terenima. Budući da voda ne može ponirati, stvaraju se brojne bare i močvare. Sve to onemogućuje rast ionako slabe vegetacije, koja se pored toga mora boriti s vjetrom, niskim temperaturama i pomanjkanjem svijetla. Vegetacija se razvila pretežno u zaklonjenim mjestima (male doline). Ona je sva prilagođena prirodnoj sredini, pa je tlo obraslo mahovinom najopćenitija pojava. Uz močvarne rubove tresetišta raste grmlje (1,5 m visoke vrbe). To je vegetacija tundra ili barren grounds vegetacija. Tundre su najbolje zastupljene u niskom centralnom i jugozap. dijelu Baffinove Zemlje. Za raspored vegetacije važniji su od same geografske širine položaj prema suncu, prilike odvodnjavanja i tla, pa se vegetacijski pokrov mijenja od otoka do otoka. Otočje je vrlo siromašno biljnim vrstama pogodnim za ljudsku hranu. Poljoprivreda je nemoguća. Neke arktičke baze doduše uzgajaju vrtne kulture u staklenicima, ali na zemlji, koju su dovezli brodovi.

Fauna. Prirodna vegetacija prehranjuje životinje, kojima se pretežno hrane Eskimi. Životinje daju glavnu trgovačku robu, te utječu na život i običaje stanovništva. Jedan je od glavnih životinjskih predstavnika jelen (caribu), koji se nalazi u najvećem broju (oko 5000 kom.) na Baffinovoj Zemlji, gdje ima dovoljno hrane, a manje na drugim otocima (pretežno južnim). Manja, polarna vrsta ovog jelena nalazi se na sjevernim otocima, ali zbog njihove nenaseljenosti nema veći privredni značaj. Polarni je medvjed raširen po svim otocima. Lov je na mošutnjake zabranjen, jer ih ima malo. Privrednu važnost ima bijela lisica. Kopnene se životinje love pretežno ljeti (osim medvjeda, koji se uvijek lovi). Zimi love Eskimi tuljane i kitove. Američki ribari dolaze u ove vode s kitolovcima i njihov lov ima industrijski karakter.

Stanovništvo. Nepogodni prirodni uvjeti omogućuju život tek malom broju stanovnika, pretežno Eskima. Bijelaca ima tek nekoliko stotina, od kojih se tek mali broj može smatrati stalno naseljenim, jer ih vrlo malo (misionari i trgovci) ostaje u tim krajevima po nekoliko godina, a većina se nakon 1 do 2 godine vraća natrag. Pored toga, što vrše upravne poslove, Bijelci su trgovci i naučni radnici, a žive u naročito uređenim bazama, koje se sastoje od zgrada za stanovanje, skladišta za kože i gorivo ulje. Na izbor mjesta za smještaj baza utječu: blizina eskimskog lovačkog područja (odakle dobivaju krzno), pristupačnost obale i topografske osobine. Od znatne su važnosti za smještaj naselja lokalni izvori svježe vode i hrane. Broj baza teško je odrediti, jer se stalno mijenja: jedne se napuštaju, a druge stvaraju. One su vrlo rijetke i međusobno udaljene. Najvažnije su: Pangnirtung (66°o8' N-65°28'W) na kraju istoimenog fjorda u zaljevu Cumberland i baza u uvali Ponds (obje na ist. obali Baffinove Zemlje), te Graig Harbour na jugoistoku otoka Ellesmere i Cambridge Bay na južnoj obali otoka Victoria. Bijelih stanovnika (uključivši i one, što žive u arktičkom kopnenom području Kanade) ima ukupno oko 800, a smješteni su isključivo u bazama uz obale. Točan se broj Eskima ne zna, jer ih statistike prikazuju zajedno sa stanovnicima na kopnu. Njihov broj jako varira od otoka do otoka, što ovisi o bogatstvu vegetacije i životinja, odnosno o mogućnosti života. Najveći broj otočnih Eskima živi na Baffinovoj Zemlji (oko 2600), ali ih ima i na drugim južnim otocima (najviše na otoku Victoria, oko baze Cambridge Bay). To su dvije najveće i najnaprednije skupine, od kojih druga ima uske trgovačke veze s bazom Aklavik na ušću rijeke Mackenzie (68°13' N i 135°W), a prva s lukom Churchill (58°44'N i 94°15'W) na obali zaljeva Hudson. Ostali otoci imaju vrlo mali broj stanovnika razbacanih na golemu području, kako to odgovara mogućnostima života. Žive u rodbinskim skupinama (ne u plemenima), obično se nazivaju po jednom od svojih, glavnih naselja, kojemu se dodaje sufiks miut. Eskimi lutaju po golemim, ali tradicijom određenim prostorima već prema prilikama lova. Obično svako takvo područje ima trgovački centar, gdje se Eskimi skupljaju i trguju. Eskim poznaje dva godišnja doba: ljeto i zimu. U kratko ljetno doba stanovništvo se povlači u unutrašnjost, gdje lovi jelene (caribu) i živi u šatorima. Ako su jezera još zaleđena, love ribe kroz led, sabiru ptičja jaja i žive gotovo samo od onoga, što im daje kopno. Zimi se prilike mijenjaju, jer žive na morskim obalama, često na ledu nekoliko milja od stvarne obale, i najviše vremena utroše za lov na tuljane.

Promet. Pored naučnog interesa, jedini je poticaj za pomorski i zračni promet trgovina krznom. Morski prolazi između mnogobrojnih otoka variraju u širini od nekoliko do preko stotinu morskih milja. U njima teku morske struje općenito prema jugoistoku. Tri prolaza utječu na prilike leda u toku kratkotrajnog plovidbenog perioda: prolaz između otoka Ellesmere i Grenlanda, te prolaz M'Clure-Lancaster dovode hladnu vodu u Baffinov zaljev, koja teče niz istočnu obalu istoimenog otoka i niz obalu Labradora u Atlantski ocean. Treća struja probija se prema istoku kroz duge, uske i plitke prolaze uzduž kopnene obale, da se konačno izlije u zaljev Foxe. U isto vrijeme topla struja, odvojak Golfske, teče uz obalu Grenlanda, zbog čega nastaju znatne klimatske razlike u istim širinama na Baffinovoj Zemlji i Grenlandu, što nam objašnjava prošlost naseljivanja i današnje mogućnosti ovih susjednih otoka. Znatna je razlika i u plimnom valu. Dok amplituda u fjordovima jugoist. dijela Baffinove Zemlje iznosi do 9 m, kod otoka Cornwallis iznosi ona tek 1,2—1,8 m, a u Cambridge Bay Portu tek 0,6 m. Plimni val varira i tokom godine u istim mjestima, što znatno otežava pristup obali, pa su neki zaljevi vrlo opasni za plovidbu. Ipak je najveći neprijatelj plovidbi led, koji se u dalekim sjevernim predjelima počinje stvarati već u početku rujna, i to najprije uz obale, a zatim se postepeno proširuje i spaja sve otoke u jednu snježnu i ledenu površinu. U području oko otoka Ellesmere led se počinje taliti tek u kolovozu, i to opet najprije uz obale, ali je promet zbog plutajućeg leda vrlo opasan. Nešto južniji Barrow prolaz slobodan je od leda već potkraj srpnja, ali velike gomile leda u M'Clure prolazu (koje donose struje iz otvorenog Arktika) onemogućuju svaku izravnu plovidbu prema zapadu između otoka Melville i otoka Banks. Prilike su za plovidbu mnogo nepovoljnije u zapadnoj otočnoj skupini zbog stalne zaleđenosti Beaufortova mora. Tu se promet obavlja uz kopnenu obalu, i to samo 2—3 mjeseca (srpanj—rujan), kad se led otopi u obalnom pojasu. Mnogi zaljevi, u kojima se nakupi led, pa nema mogućnosti da ga struje odnesu dalje prema zapadu, ostaju zatvoreni čitavu godinu (područje sjeverno od otoka King William), što sprečava plovidbene veze među prolazima s povoljnijim uvjetima. Najbolji su uvjeti za promet između Grenlanda i Baffinove Zemlje, ali i taj je opasan zbog plutajućeg leda. Opasnost se povećava odlamanjem ledenjačkih gromada s Grenlanda i Baffinove Zemlje. Ovaj led već u studenom zatvara ulaz u Hudsonov prolaz. U Baffinovu zaljevu led se počinje otapati u srpnju, ali neki dijelovi mogu zaostati i tokom čitavog ljeta. Prilike se od godine do godine mijenjaju, pa su za plovidbu potrebne stalne obavijesti o kretanju leda. Do sjevernih otoka može se ploviti tek potkraj kolovoza i u rujnu. Manje opasan put uz zapadnu obalu Grenlanda slobodan je već u srpnju. Razumljivo je, da su tako nepovoljne prilike otežavale stoljetne pokušaje, kako da se pronađe Sjeverozapadni put. Najveća je smetnja pomorskom prometu, što se u toku jedne plovidbene sezone ne može proći kroz arhipelag. Dosad je to uspjelo brodu Saint Rock 1944, koji je plovio od luke Halifax sjeverno od Baffinove Zemlje kroz prolaz Lancaster sve do otoka Melville, pa onda kroz prolaz Prince of Wales stigao u kontinentalne vode Aljaske. To je pošlo za rukom i jednom patrolnom brodu kanadske Ice Patrol 1952 u obratnom smjeru. Izgradnjom jakih ledolomaca mogućnost plovidbe Sjeverozapadnim prolazom postaje sve veća, ali inače najpovoljniji prolaz kroz područje Queen Maud nije moguć za veće brodove zbog pličina.

Klimatske prilike omogućuju prijevoz samo morem i zrakom. Kratko razdoblje za plovidbu ograničeno je na tri mjeseca u jugoistočnom dijelu arhipelaga. Promet se najpouzdanije obavlja ledolomcima. Prijašnji način snabdijevanja ovih otoka iz pacifičkih luka kroz Beringov prolaz napušten je zbog velike udaljenosti i opasnosti od leda. Danas se snabdijevanje obavlja zimi i ljeti samo avionima.

Povijest istraživanja. Istraživanje Američkog arktičkog arhipelaga usko je povezano s traženjem morskog prolaza prema zapadu, t. zv. Sjeverozapadnog prolaza. Frobisher (1576—1578) i J. Davis (1585—1587) mišljahu, da je morski put prema zapadu nemoguć zbog kopnene barijere na sjeveru. Hudson je 1610—1611 otkrio po njemu nazvani zaljev (Hudson Bay), ali su kasnija istraživanja (Button, Bylot, Baffin, Foxe i James) između 1612 do 1631 pokazala, da je i Hudson Bay zatvoren basen. U XIX. st. nastavilo se istraživanje prostora sjeverno od Baffinova zaljeva. E. Parry je 1819 prošao kroz prolaz Lancaster sve do otoka Melville, misleći, da je daljnji put prema zapadu nemoguć. U isto vrijeme istraživala se i sjeverna kopnena obala Sjeverne Amerike i južne obale zapadne polovice arhipelaga (J. Franklin 1819—1827 i T. Simpson 1837—1839).

Rezultati istraživanja svih ekspedicija u razdoblju od god. 1845 do 1880 slagali su se u tom, da kroz Američki arktički arhipelag ne postoji prolaz, koji bi se mogao iskoristiti za promet i trgovinu. Zbog razvitka ekonomskih prilika i trgovačkih putova u drugim dijelovima svijeta izgubilo je istraživanje Sjeverozapadnog prolaza svoju važnost. Daljnja istraživanja nastavila su se tek poslije god. 1880, pretežno radi lova na kitove i prodiranja prema sjevernom polu. S iskustvima, koja su kitolovci stekli dugotrajnim boravkom na obalama Baffinova otoka, počelo se prodirati u još nepoznate krajeve sjeverno od prolaza Lancaster—Barrow—M'Clure, a kad je Engleska predala Arktički arhipelag Kanadi, počelo je poslije 1884 znanstveno istraživanje cijelog arhipelaga osnivanjem baza na području sjevernih otoka.

LIT.: O. Baschin, Die Polargebiete, Seydlitz, Geographie Bd. III, Breslau 1927; E. Sorge, Die Arktis, Klute, Handbuch der geographischcn Wissenschaft, Potsdam 1933; The Canadian Arctic, Ottawa 1951.I. C.