AMAZONA (port. Río de las Amazonas, Río Mar), rijeka u južnoj Americi, duga 5500 km, jedna od najvećih rijeka na svijetu. Ime A. nastalo je od domorodačke riječi amasunu, što znači šum velike vode. Izvire u peruanskim Andama iz jezera Lauricocha u visini od 3650 m. U izvorišnom području zove se Tunguragua, a zatim Marañón. Gornjim tokom teče uzdužnom duboko usječenom dolinom između andskih grebena, a iza mjesta Jaen de Bracamoras probija se sutjeskom i brzicama kroz istočne Ande i teče nizinom prema istoku. Od Tabatinga zove se Solimoes, a od ušća Rio Negra — Amazona. Na izlazu iz planinskog područja teče na visini od 180 m, a odatle još 3650 km posve neznatnim padom. Kod Manausa je za niske vode razina rijeke 26 m, a kod Santaréma 16 m nad morem. Ispod ušća Xingúa nastaje estuarij od više rukava a glavni su Canal do Norte i Canal do Sul. Između njih ima više otoka od kojih su najveći Caviana i Mexiana. Više rukava (Tajipuru) veže Amazonu s Rio Para, estuarijem Tocantinsa. Između obaju estuarija nalazi se otok Marajo. Srednjim i donjim tokom teče A. ekvatorskim područjem (oko 2° juž. šir.), gdje padaju obilne kiše. Srednja količina iznosi u Benjaminu Constantu 3129 mm, u Manausu 2127 mm. Brojni pritoci s juga i sjevera donose mnogo vode, te je A. po obilju vode prva rijeka na svijetu. U donjem toku protječe najmanje 63.000 m³ u sekundi, za redovite visoke vode 146.000, a za izvanredno visoke vode 200.000 m³ u sekundi. Zbog toga A. teče brzo (prosječno 0,7 m u sekundi) usprkos neznatnu padu. To je povoljno za održavanje dubine, jer se riječni materijal prenosi sve do ušća, a taloženje je u koritu razmjerno maleno u odnosu prema transportiranim količinama. Na izlazu iz Anda A. je široka 1600 m, a u nizini doseže širinu od više kilometara. Kod Óbidosa teče kratkom sutjeskom od 1950 m širine. Ispod sutjeske je kod Santarema široka 15 km, kod Puerto de Moz doseže i 80 km, dok je područje estuarija Amazona-Pará između Cabo do Norte i rta Tijoca široko 330 km. U nizini se riječni tok dijeli na mnoge rukave s brojnim riječnim otocima, od kojih je najveći Tupinambaranas na ušću Madeire (15.000 m²). Uz rijeku ima mnogo jezera i močvara vezanih s rijekom prirodnim kanalima. Te močvare i jezera preuzimaju dio vode za visoka vodostaja. Najveća jezera su Mont'Alegre na početku estuarija i Lago Grande kod Obidosa. Promjene u rasporedu rukava su česte i stoga navigacijske karte brzo zastare. Dubina je u donjem toku vrlo velika i do ušća Rio Negra nije manja od 25—30 m, a u sutjesci kod Obidosa iznosi 135 m. Boja riječne vode je žućkasta, a more je pred ušćem nadaleko (u polumjeru do 100 km) žućkastozelenkaste boje. Rijekom plove ne samo pojedinačna stabla, nego i cijeli otoci od spleta različna bilja.

U neposrednom području Amazone najkišniji je mjesec ožujak, a najsuši rujan. Južni pritoci imaju visoku vodu u travnju i svibnju, a nisku od kolovoza do listopada. Kod sjevernih pritoka je obrnuto, no ti su pritoci slabiji, te se vodostaj glavne rijeke povodi za vodostajem južnih pritoka. Normalno kolebanje vode iznosi kod Iquitosa 10 m, kod Manausa 13 m, a kod Teffe 15 m, dok za osobito visoke vode doseže i preko 20 m. Za visoke vode rijeka poplavi golema prostranstva, pa cijelo područje Amazonije izgleda tada kao neizmjerno jezero.

Plimni val seže redovno do Óbidosa (960 km od ušća), a za žive plime do Pauxisa (1110 km daleko). Srednja amplituda iznosi u donjem toku za velike plime 2,9 m. Za sizigija prodire plimni val silovito kao bujica, koja nadvisuje mirnu razinu rijeke za 4—5 m. Ova pojava zove se pororoca. Pojavljuje se uz tutnjavu, koja se čuje desetak kilometara daleko. Brzina pororoke iznosi 20—27 km na sat, a najjača je za ekvinocija i sjeveroistočnog vjetra. Osobito je jaka u rukavu Guama i Guajara, dok je u ušću Pará posve beznačajna. Pororoca može biti opasna za brodove; kad se ona očekuje, brodovi treba da se usidre na ušću rijeke Araguary ili kod otoka Maraca.

Poriječje Amazone je najveće na svijetu: obuhvaća 7 mil. km². Ima preko 200 većih pritoka, a desetak ih je duljih od 1500 km. Glavni desni pritoci su Huallaga, Ucayali, Jurua, Purus, Madeira, Tapajoz i Xingu, a lijevi su Napo, Putumayo i Rio Negro. Uzme li se Ucayali kao izvorišni tok, tada duljina cijelog toka Amazone do ušća iznosi 6180 km.

Plovnost rijeke. Amazona je plovni put prvog reda i za prostrana područja je i danas jedina komunikacija. Ulaz u Canal do Norte je između otoka Janaucú i Curuá, a dalje put vodi između otoka Caviana, Gurupá i ostalih s jedne strane, te kopna s druge. Ovaj ulaz je opasan zbog pororoke. Više Macapa potrebno je pilotiranje. Ulaz u Canal do Sul je između otoka Mexiane i Caviane s jedne, te otoka Marajó s druge strane. Taj je prolaz mjestimice plitak (oko 4,9 m). Najpovoljniji ulaz u Amazonu je kroz estuarij Para, koji je na ušću širok 65 km. Zbog brojnih pličina i ovdje se navigacija mora voditi veoma pažljivo. U estuariju su dva prolaza. Prolaz Dentro ima najmanju dubinu od 10,1 m, a prolaz Monjuy je plići i služi za manje brodove (ispod 4,6 m gaza). U rijeku treba svakako ući za danjeg svijetla. Pilotiranje je obavezno. Zapadno od ušća Tocantinsa nalaze se tjesnaci Goibal, Breves i Boissu s najmanjom dubinom od 9,1 m. Breves je širok oko 500 m, a kroza nj prolazi jaka struja oseke. Prema sjeveroistoku su usporedni tjesnaci: Aturia (širok 35 m), koji služi za uzvodni put, i Oleria (širok 73 m), koji služi za nizvodni put. Zatim slijedi tjesnac Limão (širok 1 km), a odatle se prelazi u rukav Gurupá i u glavni tok Amazone. Parobrodi treba da pođu iz Belema sredinom oseke i da kroz tjesnac Breves plove za plime. Nekim partijama prolaza valja obratiti osobitu pažnju. To su prolaz južno od rta Oncas (ispod Beléma), gdje je položen brzojavni kabel, zatim tjesnac Goibal, ulaz u tjesnac Boissu, zapadni završetak tjesnaca Aturia, sjeverna pličina između Prainhe i jezera Mont'Alegre, te greben Morona blizu ušća Ria Negra. Inače je plovidba laka u svako doba, no snalaženje je oteščano zbog jednoličnosti niskih obala i otoka pod gustom šumom, gdje ima vrlo malo objekata za raspoznavanje. Stoga je potrebna pilotaža, da se ne zađe u neželjeni rukav i da se izbjegne prejaka riječna struja. Putem valja mjeriti dubinu. Za put po Amazoni ukrcavaju se piloti u Belemu, a u Manausu mogu se dobiti piloti za plovidbu po pritocima. Do Manausa, koji je 1960 km od ušća, plove i za niske vode brodovi od 7,8 m gaza. Dalje uzvodno plove brodovi od 3 m gaza do Iquitosa u Peru-u, 3880 km od ušća, a do sutjeske Pongo de Manseriche u istočnim Andama (4100 km od ušća) plove manji brodovi. Nema teškoća ni za plovidbu jedrenjaka. Od lipnja do prosinca pomažu redoviti ist. vjetrovi, da jedrenjaci stignu od Belema do Manausa (1720 km) za 40 dana, a inače domorodački brodovi na vesla trebaju za taj put tri mjeseca. No jedrenjake su posljednjih decenija posvema potisnuli parobrodi, koji prelaze udaljenost od Belema do Manausa za 4 dana. Do Manausa plove brodovi obalne i prekomorske plovidbe, a postoji i izravna veza s Liverpoolom, koju održava Booth Steamship Co. u Liverpoolu. Manaus ima najživahniji promet na Amazoni, budući da se ovdje vrši prekrcavanje s riječnih na oceanske brodove i obrnuto. Prije II. svjetskog rata iznosio je godišnji promet oko 150.000 t. Do Iquitosa održavaju promet brodovi brazilske obalne i riječne plovidbe, osobito parobrodarsko društvo Lloyd Brasileiro. Od Beléma plovi mjesečno prosječno 6 parobroda do Manausa, a jedan do Iquitosa.

Redovita plovidba na Amazoni postojala je već u početku XVIII. st. Parobrodi su uvedeni 1866, a iduće godine bila je Amazona otvorena i međunarodnom prometu. Plovidba je imala konjunkturu u doba, kad je brazilski kaučuk dominirao svjetskim tržištem, no otkad je taj izgubio značenje, smanjio se i opseg plovidbe. Danas se uglavnom izvozi tropsko drvo, kakao i brazilski orah. Plovidba na Amazoni važna je ne samo za Brazil, nego i za susjedne države Kolumbiju, Ekvador, Peru i Boliviju. Nekoć se ovim putem održavala veza između jezgre tih država i njihovih transandskih dijelova.

Naseljenost Amazonije. Zbog ekvatorske klime neprohodnih prašuma područje je vrlo rijetko naseljeno. Najbrojniji su primitivni Indijanci, koji se dijele na četiri jezične skupine. Aruaki žive u središnjoj Amazoniji, Karaibi sjeverno od donje Amazone, Tupi južno od nje, a skupina Ges istočno od rijeke Araguaie. Usprkos jezičnim razlikama veliko je jedinstvo kulture. Egzistencija im se osniva na ribolovu i jednostavnom obrađivanju zemlje. Posljednje ih je učinilo sjediocima, ali budući da se zemlja brzo iscrpljuje, premještaju svoja naselja nakon nekoliko godina. Duhovna je kultura u zastoju, i dodir sa suvremenom civilizacijom kod mnogih indijanskih skupina neznatan. Bijelci su prodirali duž rijeka; glavni je poticaj bilo iskorišćivanje kaučuka. Stvorena su naselja, većinom posve malena, u kojima danas prevlađuju mestici, a Bijelci su zbog neznatna priljeva malobrojni ili su se posve izgubili. Crnaca ima nešto u naseljima oko estuarija.

Ušće je Amazone otkrio 1499 A. Vespucci, a iduće godine stigao je ovamo V. Y. Pinzón. Prvi je prošao rijekom Fr. Orellana 1541, i to na splavi od ušća Rio Napo do oceana na duljini od 3700 km. U idućem stoljeću istražili su Amazonu P. Teixeira i C. d'Acuña. Prvu kartu Amazone izradio je S. Fritz 1707, a točnija su snimanja počela tek u početku XIX. st. Ipak za neke pritoke kartiranje nije bilo pouzdano sve do posljednjih godina, kad je počelo aerofotogrametrijsko snimanje cijele Amazonije.

LIT.: B. Brandt, Kulturgeographie von Brasilien, Stuttgart 1922; O. Bürger, Brasilien, Leipzig 1926; O. Maull, Brasilien, Handbuch der geog. Wissenschaft, Potsdam; Le Bresil, Rio de Janeiro 1937; The South American Handbook, London 1951.Z. D.