AMALFIJSKA PLOČA (Tabula de Amalpha, La Tavola amalfitana), zbirka pomorsko-pravnih običaja pomorske kurije grada Amalfi. Ime joj je najvjerojatnije odatle, što se njen tekst izlagao javnosti u okviru pričvršćenom na vanjskim vratima pomorske kurije (tako tvrde: Raccioppi, Schupfer, Zeno). Dugo vremena nije se o Amalfijskoj ploči znalo ništa određenije, dok nije 1844 pronađen u bečkoj carskoj biblioteci, među dokumentima mletačkog dužda Foscarinia, rukom pisani primjerak, koji je kasnije doživio više izdanja (posljednje 1934, povodom međunarodnoga skupa historičara u Amalfiu). Originalan naslov te zbirke glasi: Capitula et ordinationes curiae maritimae nobilis civitatis Amalphae, quae in vulgari sermone dicuntur la Tabula de Amalpha. Ima 66 poglavlja, od kojih je 21 pisano na latinskom, a 45 na talijanskom jeziku. Smatra se, da je latinski dio službeni tekst, te da je po svoj prilici bio rad same pomorske kurije; talijanski je dio nadodano djelo privatnog lica, stručnjaka u pom. poslovima. Između pojedinih poglavlja postoje protuslovlja, a ima također i dosta nejasnoća. Na odredbe ove zbirke najvažniji utjecaj izvršilo je istočnorimsko pravo, napose u pogledu izbacivanja stvari s broda (getto od iactus) i odnosa koji zbog toga nastaju.

Starost Amalfijske ploče nije točno utvrđena, ali se vjeruje, da latinski dio pripada kraju XI. ili početku XII. st., a dio pisan talijanskim jezikom prvoj polovini XIV. st. Ta je zbirka imala na Tirenskom moru veliku važnost i široku primjenu sve do početka XVII. st., kad ju je definitivno potisnuo mnogo savršeniji Consolat de mar (v.).

LIT.: Tabula de Amalpha, Napoli 1934; Pardessus, Collection de lois maritimes antérieures au XVIIIe siècle, I, Paris 1828, str. 142—146, V, Paris 1839, str. 223—228; Boulay-Paty, Cours de droit commercial maritime, I, Bruxelles 1838, str. 21—22; Santi Consoli, Istituzioni di diritto commerciale nautico (Introduzione), Torino 1888, str. 149—151; Nuovo Digesto Italiano, III, Torino 1938, str. 1004—1008.I. V.