AMALFI, 40°38'N i 14°36'E, mala luka na strmoj obali u zaljevu Salerno na zap. strani Apeninskog poluotoka; pripada provinciji Salerno. Luka i grad leže na podnožju dolomitnih brda (Lattari), pa je grad često stradao od jakih odrona i puzanja tla (frane). Stanovništvo (7598 - 1946) uzgaja južno voće i odlična vina, a bavi se i ribolovom. Slikoviti krajevi uz obalu, bujna vegetacija i kulturnohistorijski spomenici privlače svake godine mnogobrojne strance, pa je promet stranaca jedno od glavnih vrela prihoda stanovništva. Grad je stisnut na malom prostoru, pa su mu uske ulice izgrađene stepenasto u kamenu, a kuće imaju vrtove na krovovima. Zaštićen sa sjevera brdima, postao je ugodno morsko kupalište. U gradu se nalazi katedrala sv. Andrije građena u lombardsko-normanskom stilu (XI. st.) s brončanim vratima izrađenim u Carigradu. Cistercitski samostan pretvoren je 1899 u hotel. Razvijena je industrija drva, papira, sapuna, makarona i ribarskih mreža. Luka je s juga zaštićena 231 m dugim lukobranom. Sjeveroistočno od lukobrana proteže se prema jugu oko 46 m dugi gat, uz koji mogu pristati samo manji brodovi. Pješčano dno u luci duboko je 1,2—8 m, ali je opasno sidriti za jugoistočnog vjetra, koji stvara velike valove. Amalfi je svakoga dana povezan parobrodarskim prugama s lukom Salerno i Napuljem, a lijepa turistička cesta veže ga s gradom Salerno i Castellammare.O. Oz.

Povijesni razvitak. Sudeći po nekim arheološkim nalazima, okolica Amalfia bila je nastanjena već u rimsko doba, a grad su navodno u IV. st. osnovali neki brodolomci. U VI. st. on je trgovački grad s jačom flotom, ali se njegova povijest može pratiti tek od 783, kad ga opsijeda i pljačka princ Arechio od Beneventa. Oslobađa ga Napulj, u čijem je dukatu, i kao takav pod nominalnom vrhovnom vlašću Bizanta. Amalfljani u VIII. st. izgrađuju jaku flotu i gospodare trgovinom na srednjem dijelu zap. apeninske obale, opskrbljujući robom iz Španjolske i s daljeg Istoka susjedne gradove, osobito Rim. Zajedno s Napuljem pomogli su 812 svojom flotom Bizantu u ratu sa Saracenima, dobivši zato trgovačke povlastice u Carigradu. Langobardski vojvoda Beneventa, Sicardo, osvoji i opljačka grad 836, odvodeći velik dio pučanstva u sužanjstvo u Salerno. Nakon njegove smrti dižu Amalfljani 839 ustanak, zapale dio Salerna, proglase se samostalnim i biraju svoga kneza (comes) Pietra, koji i opet priznaje vrhovnu vlast Bizanta. Kao i neki drugi talijanski gradovi, dosta rano stupaju u trgovačke veze sa Saracenima, pa je njihov odnos prema Arapima nekad prijateljski, a nekad pomažu borbe protiv njih. Tako su 846 dali brodove papi Leonu VI., a 849 pripomogli pobjedi kod Ostije. Njihova trgovačka državica, koja se protezala od Salernskog zaljeva do Sorenta i preko brda Lattor, nastojala je spriječiti prevlast bilo koje velesile u Italiji i tako očuvati političku rascjepkanost, koja omogućuje slobodniju trgovačku plovidbu. Zato su, kad se Bizant (pobijedivši saracensku flotu) ojačao i htio obnoviti svoj suverenitet u Italiji, priznali vrhovnu vlast Ludviga II. i pomogli mu 866 da oslobodi napuljskog biskupa Anastazija iz ropstva, dobivši zato otok Capri. Već oko 870 osnovaše trgovci podružnice u Jeruzalemu, a njihove veze sa Saracenima bile su tako uske, da je 871 jedan Afrikanac preko amalfijskog trgovca Florusa javio vojvodi Waifaru, kako Muhamed ibn Ahmed namjerava napasti Salerno. Papa Ivan VIII. zatraži 872 njihovu pomoć u brodovlju za borbu protiv Saracena, ali mu je oni, usprkos obećanju, ne upućuju, nego čak pomažu Arapima da zauzmu neke italske luke. Kada su Arapi 879 uništili neke njihove trgovačke brodove, priključili su se 881 Atenolfu I., vladaru Capue, u ratu protiv Saracena. Oni su, dosljedno svojoj politici, spriječili pokušaj Landolfa II. Beneventanskog da ujedini državu, pa je u tu svrhu njihov knez Mastalo I. zajedno s Gisulfom iz Salerna zauzeo otok Cava i tako oslabio moć Beneventa. U X. st. skoro su posve samostalna trgovačka republika s jakom flotom i velikim lučkim prometom. Bagdadski trgovac Ibn Hawqal opisao je 972 Amalfi, ističući velik broj stranih trgovaca u gradu. Iz sačuvanog ugovora dvojice trgovaca iz 973 vidimo, da u to doba već imaju svoje podružnice u Kairu, te da trguju s Egiptom i Sirijom. Premda su sve do 1073 priznavali suverenitet Bizanta, nikad u gradu nije bilo namjesnika iz Carigrada, u kojem oni imaju svoju koloniju i crkvenu općinu, te pravo na izvoz purpurne svile, koje je izvoz inače bio zabranjen. U XI. st. dovinula se velike moći trgovačka obitelj Maurusa i sina mu Pantaleona (upravitelja carigradske trgovačke kolonije), koji su bili patriciji i konzuli. Maurus je osnovao u Antiohiji amalfijsku bolnicu, a Pantaleone je od fatimidskog kalifa Mostanzer Billaha isposlovao 1063 dozvolu, da u Jeruzalemu sagradi samostan Sta. Maria Latina, gdje je kasnije osnovan red sv. Ivana. On je poveo diplomatsku borbu protiv Normana, koji su od sredine XI. st. sve više ugrožavali južnu Italiju i Siciliju. Uzalud je 1062 i 1063 pokušao nagovoriti papu Honorija II. i njemačkog kralja, da pomognu bizantskom caru Konstantinu X. protiv Normana, pa ovi 1071 zauzeše Bari, a zatim i druge gradove u Italiji. Predzadnji langobardski knez Waimar IV. osvojio je 1039 Amalfi, ali je 1052 ubijen, pa se njegov sin Gisulf s velikom okrutnošću osvećuje gradu; zato Amalfljani, ne mogavši se pouzdati u pomoć Carigrada, pozivaju 1073 normanskog vladara Roberta Guiscarda, da ih oslobodi, ali time gube trgovačke veze s Carigradom, što dovodi do nagle propasti grada. Aleksije Komnen određuje 1082, da amalfijski trgovci, koji imaju podružnicu u Bizantu, moraju, osim poreza, plaćati 3 hiperpera nameta crkvi sv. Marka u Mlecima. Time gube iz ruku trgovinu s Bizantom, koju preuzimaju Mleci, Genova i Pisa. Odonda ponajviše trguju s Aleksandrijom i Antiohijom, što je smetalo Pisi, pa 4. i 5. VIII. 1135 navali pizanska flota od 46 galija na Amalfi, popali i opljačka grad, uništivši sve brodove u luci. Kada je 1130 Roger II. naredio, da u amalfijske utvrde ude normanska vojska, izgubili su i zadnje tragove samostalnosti. Koliko je Amalfi u doba svoga cvata značio u međunarodnom pomorstvu, svjedoči nam Amalfijska ploča (v.), koja spada u najstarije spomenike pomorskog prava. Amalfijski trgovci pokušavaju i nakon svog poraza održavati trgovačke veze, ali im to ne uspijeva. Trgovina im još vegetira, ali ih Pisa suzbija na svakom koraku, jer su, izgubivši flotu, izgubili sve, pa Amalfi, koji je nekad brojio 70.000 st., postaje malo primorsko mjesto, a 1343 gotovo ga uništi strahovita oluja. Od kraja XIV. st. grad stalno mijenja gospodare, te naposljetku, 1461, dođe u posjed obitelji Piccolomini.M. Dt.

LIT.: M. Camera, Istoria della città e costiera di Amalfi, Napoli 1836; M. Camera, Memorie storico-diplomatiche dell'antica città e ducato di Amalfi, Salerno 1876—1881; W. Heyd, Geschichte des Levanthandels im Mittelalter, I, Stuttgart 1879; G. Gay, L'Italia meridionale dell'impero bizantino. Dall'avvento di Basilio I. alla resa di Bari ai Normani (867—1071), Firenze 1917.