ALJASKA, zaljev, sjeveroistočni dio Tihog oceana, omeđen na sjeveru obalom Aljaske, a na jugu crtom, koja se proteže od rta Spencer na sjeverozapadnoj obali Sjeverne Amerike do rta Kabuch na jugozapadnom kraju poluotoka Aljaske.

Obala je gorovita i vrlo dobro razvedena sa mnogo zaljeva, uvala, fjordova, rtova, otoka i otočića. Uz obalu i po otocima proteže se jedan dio Primorskih gorskih lanaca (najviši vrh u Sjevernoj Americi Mt Mc Kinley sa 6187 m), građenih pretežno od paleozojskih slojeva. Mnogobrojni fjordovi nastali su poslije pleistocena, kad su spuštanjem obalnog pojasa došle pod razinu mora duboke i razgranate doline, koje su za vrijeme ledenog doba izradili ledenjaci. Današnji ledenjaci spuštaju se također u nekoliko fjordova, ali do otvorene obale (Yce Bay 60°N) doseže samo glasoviti ledenjak Malaspina malim dijelom svoje 65 nm široke fronte. Zaljev Aljaska sastoji se od plitkog dijela na sjeveru i dubokomorske zavale na jugu.

U najsjevernijem dijelu zaljeva Aljaske nalazi se uvala Prince William okružena gorjem Chugach i zaljev Cook, u kojoj je more od kraja studenoga do kraja travnja redovno sasvim zaleđeno. Luka Seward na zapadnoj strani uvale Prince William gotovo je uvijek slobodna od leda. Ova je luka polazna točka željezničkih pruga, koje riječnim dolinama vode duboko u unutrašnjost Aljaske. Dalje prema jugu obala je fjordskog karaktera. Izobata od 4000 m proteže se paralelno s obalom u prosječnoj udaljenosti od 378 nm. Odatle se dno ispinje postepeno prema kopnu do dubine od 2000 m, a u blizini kontinentskog praga naglo i veoma strmo, tako da je izobata od 500 m udaljena od obale prosječno samo oko 20 nm. Paralelno s Aleutskim otočjem i obalom poluotoka Aljaske proteže se od istoka prema zapadu (60 nm od obale) 5000—7000 m dubokomorska brazda Aljaska. Dno dubokog mora sastoji se od dijatomejskog mulja, a dno plitkog dijela zaljeva od terigenih sedimenata. Zbog visokog gorja, koje sprečava sjevernim hladnim vjetrovima prodor prema moru, i zbog relativno tople vode, koja iz Tihog oceana struji (Kuroshio) prema obali Aljaske, klima je umjerena. Najtopliji su mjeseci srpanj i kolovoz, a najhladniji je siječanj. Kodiak i Sitka imaju prosječnu mjesečnu temperaturu 12-13° u srpnju, a —6° u siječnju; Ketchikan 14° u srpnju i kolovozu, a —3° u siječnju. Ekstremne su temperature za Kodiak 28° u srpnju i —23° u veljači, za Sitku 31° u srpnju i —21° u veljači, za Skagway 33° u srpnju i —30° u prosincu. Zimi prevladavaju vjetrovi sa sjevera i sjeveroistoka, a ljeti s juga i jugozapada, ali često zavise i od lokalnih uvjeta.

Godišnja množina oborina iznosi na otoku Kodiaku 1530 mm sa 162 kišna dana, u Sitki 2155 mm sa 213 kišnih dana, u Skagwayu 645 mm. Najviše oborina padne ujesen od rujna do studenoga. U sjevernim krajevima zaljeva padne prvi snijeg u listopadu, a u južnim u studenomu. Posljednji snijeg pada obično potkraj travnja ili u početku svibnja. Magle su najčešće ljeti, rjeđe jeseni i zimi, ali traju 8—10 dana. Najrjeđe su u proljeće. Oluje su vrlo rijetke.

Temperatura površinskog sloja morske vode iznosi zimi 2—3°, a ljeti 12—13°. Prema dnu se temperatura snizuje te u dubini od 1500 m iznosi 2,3°. Zbog toga se samo obalni dijelovi fjordova zaleđuju za vrijeme jakih zima ondje, gdje pritječe mnogo slatke vode s kopna. Zaleđivanje počinje u listopadu, a katkad i u rujnu.

Salinitet na površini mora iznosi prosječno 32,5‰, pa se prema dnu povećava. U dubini od 1500 m iznosi 34,49‰. Uz obale, gdje pritječe mnogo slatke vode s kopna, salinitet je mnogo niži.

Kod otoka Kodiaka visina je plimnog vala 2,7 m, u prolazu Shelikof 4—4,3 m, a kod otočja Cook 9—10 m. Plimne struje su vrlo jake, napose u uskim prolazima između otoka i kopna, gdje nastaju vrtlozi, koji su vrlo opasni za plovidbu.

Relativno topla struja iz sjevernog Pacifika dopire manjim dijelom do Aljaske, te zbog konfiguracije obale i sjev.-ist. vjetra, koji ovdje prevladava, zakreće prema sjev.-zap. kao Aljaska-struja. Ona konstantno zaokreće smjerom protivnim kretanju kazaljke na uri, najprije prema sjeverozapadu kod otočja kraljice Charlotte, onda prema zapadu, te konačno kod otoka Kodiaka jedan njezin dio zaokreće prema jugozapadu, a drugi prema sjeveru kroz prolaze između Aleutskih otoka u Beringovo more.

Flora i fauna u zaljevu Aljaska sastoje se pretežno od borealnih i arktičkih elemenata. Na cijelom šelfskom području (82.000 km²) od Aleuta do otoka Vancouvera nalaze se posvuda bogata naselja riba. Ekonomski su najvažnije ribe losos i iverak (Hippoglossus vulgaris). U vrlo razvedenoj obali fjordova (kao u Norveškoj) i raznolikom reljefu dna nalazi riba ne samo zaštitu, nego i prirodne uvjete (dubine i kemijsko-fizikalna svojstva vode), koje njihovu načinu života najbolje odgovaraju. U rijekama, koje utječu u fjordove, nalaze lososi najpovoljnija mjesta za mriještenje, pa ih nigdje na svijetu nema u tolikom mnoštvu kao u vodama Aljaske. Prostrani pomorski bankovi Albatros, Portlock i Yakutat, koji se nalaze u blizini ledenjaka Malaspina, odlična su ribolovna područja za iverke, bakalare i sleđeve.

U nedavnoj prošlosti bila su naselja lososa i iveraka neumjerenim i nerazumnim ribolovom gotovo potpuno iscrpena, napose kočarenjem do dubine od 400 m. Kako iverak treba 15—20 godina da izraste do normalne veličine, morala je država uvesti stroge mjere i kontrolu nad ribolovom. Gotovo u svim većim mjestima na obali zaljeva nalaze se tvornice ribljih konzerva. Cijela obala zaljeva Aljaska pripada USA, pa su sve veće luke povezane parobrodarskim prugama s lukom Seattle (USA) i Vancouver (Kanada), a parobrodi obalne plovidbe vežu međusobno luke na Aljaski.

Avionske pruge spajaju Seattle i luku Anchorage, zatim Seattle i Anchorage preko Juneau-a, a Seattle, Fairbanks i Vancouver u Kanadi spojeni su jednom avionskom prugom s Unalaskom preko Kodiaka, a drugom s Anchorage-om preko Juneau-a. Podmorski kabel spaja Seattle i Anchorage preko Juneau-a. U zaljevu Aljaska najvažnije su luke: Kodiak, Anchorage, Seward, Waldez, Cordova, Skagwai, Juneau, Sitka, Ketchikan. Zbog prirodnih ljepota obale i otočja i zbog obilja riba u rijekama Aljaske, dolaze ovamo ljeti mnogobrojni turisti, koji se u dokolici bave sportskim ribolovom.

LIT.: Géographie générale des Mers, Paris 1933; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; Instructions nautiques No 396, Paris 1938; J. Rouch, Traité d'Océanographie physique, I—III, Paris 1943—1948; Limites des Océans et des Mers, Bureau Hydrographique International, Monte Carlo 1950.O. Oz.