ALŽIR (fr. Algerie, šp. Argelia), 34°—37°N i 2°1o'W— 8°5o'E, franc. posjed u sjev.-zap. Africi između Sredozemnog mora na sjeveru, Francuske Zapadne Afrike na jugu, Maroka na zapadu, Tunisa i Libije na istoku; obuhvaća 2,191.464 km2. Alžir je dobio ime po glavnom gradu Alger (arap. Margeb el Ust).
Povijesni razvitak. Alžir je bio naseljen već u mlađem paleolitiku ne samo u primorskom pojasu, nego i u južnim pustinjskim krajevima. Sahara je naime nekad imala toplu i vlažnu klimu pa je postala pustinja tek u mlađe geološko doba. Te su krajeve od neolitika nastavali Berberi (stari Libijci), koji su kao i Egipćani štovali Sunce kao boga. Posredovanjem Egipćana, a kasnije i Feničana, koji su od ← XII. st. osnivali na afričkoj obali trgovačke postaje, bili su povezani s cijelim Sredozemljem. Na alžirskoj su obali feničkog, odnosno kasnije kartaškog podrijetla mjesta Bone, Philippeville, Collo, Djidjelli, Bougie, Alger, Cherchel i Tenis. Iako kartaška vlast nije sezala duboko u unutrašnjost, njezin je kulturni utjecaj bio vrlo jak. Poslije četiri stoljeća rimskog gospodstva još se u okolici mjesta Bone i Guelma govorilo punskim jezikom. Kartažani su namjesto egipatskog Amona uveli kult Baala i Astarte. Sa sobom su donijeli vinovu lozu i maslinu, a počeli su iskorišćivati i alžirska rudna ležišta. Rimljani su ← 146 zauzeli i srušili Kartagu, ali su zaposjeli samo užu okolicu grada (Africa Proconsularis). Kasnije je Cezar priključio Rimu jedan dio numidskih krajeva u Alžiru (Africa Nova), a Kaligula ← 40 i ostale krajeve Atlasa do atlantske obale (bez Rifa). Pod Rimljanima je sjeverna Afrika dugo uživala mir, pa su se zbog toga razvili i lijepi gradovi (Timgad, Djemila); njihovim se razvalinama još i sada divimo. Dobre ceste spajale su međusobno sjeveroafričke pokrajine, u kojima je cvala poljoprivreda, vinogradarstvo i uljarstvo. Gradovi su se brzo romanizirali i razvili znatnu kulturu, koja je trajala još u kršćansko doba (sv. Augustin je bio iz Tagaste). Raspadom Rimskog imperija počela je nazadovati i sjeverna Afrika. Na početku V. st. prodrli su u sjevernu Afriku Vandali naselivši se prema istoku do Sirte, a poslije njih su Bizantinci 533 zauzeli te krajeve i učvrstili se i na alžirskoj obali. Domoroci Berberi povukli su se u unutrašnjost. 647 prodrli su s istoka Arapi i pomalo zauzimali alžirske krajeve. Primivši islam, mnogi su se Berberi privikli arapskom jeziku, dok su gorska plemena Kabilije, Auresa i t. d. zadržala svoj jezik i običaje. U VIII. st. proširila se među Berberima vjerska sekta haredžizam (haredžiti izabrani), koja je omogućila postanak jake haredžitske države s prijestolnicom Tiaret u zapadnom Alžiru. U IX. i X. st. širili su maročki Idrisiti i tuniski Fatimidi šiizam. Pod njihovim vodstvom zauzeli su Berberi Egipat. U XI. i XII. st. nastale su nove berberske države Zirida i Hamadita, a kasnije Almoravida i Almohada. Među Almohadima se proslavio po svojoj kulturi Abd-el-Mumen (1130 — 1163), koji je u cijeloj sjevernoj Africi uspostavio uzoran red. Novu anarhiju prouzrokovala je druga arapska provala (hilalska invazija), koju su izveli kairski Fatimidi protiv sjeveroafričkog zapada. Njihovi su ratni pohodi potpuno uništili zemlju. U novim državama, koje su nastale u XIII. st. u almohadskom kraju (među njima država Zinaida u Alžiru s glavnim gradom Tlemcen), nisu se mogle spriječiti ni zaustaviti neprestane unutrašnje borbe, pljačke, nemiri i ustanci. Tako je alžirsko primorje postalo u početku XVI. st. plijen Španjolaca, koji su lako zagospodovali sjeveroafričkom obalom od Melille do Tripolia. Domala su ih protjerali grčko-turski gusari, koji su pod turskim suverenitetom napali španjolske postaje i zauzeli Alger i Bougie, a Oran su jedva zadržali Španjolci. Gusare su vodila dva brata Horuk (Arudž) i Hajredin Barbarossa. Oni su uspješno odbili Ferdinanda Katoličkog i Karla V. (v. Alger, povijest). Osnovali su državu, kojoj je gusarstvo bilo glavni zadatak. Od XVI. do XIX. st. bili su alžirski gusari gospodari ne samo cijelog kraja od Tunisa do Atlantika (1708 pao je i Oran), nego i susjednih mora. Državu je vodila turska milicija, koja je od 1600 birala deja, i korporacija reisa, pomorskih kapetana. Jedni i drugi bili su tuđinci, a usto u neprekidnom međusobnom neprijateljstvu. Turska je vlast bila samo formalna, pa već od XVIII. st. dej nije više plaćao porez (tribut) Carigradu. Evropske su ekspedicije uzalud pokušavale protjerati gusare. Samo su Američani imali uspjeha, kad su 1815 pobijedili alžirsko brodovlje i prisilili deja, da prizna nepovredivost američke zastave. 1816 bombardiralo je englesko-nizozemsko brodovlje Alger, ali su mnoge evropske države (Kraljevina obiju Sicilija, Toskana, Sardinija, Portugal, pa i Švedska, Danska, Hannover i Bremen) i dalje plaćale tribut Alžiru. Kad je dej Baba Husein 1827 uvrijedio francuskog konzula, Francuska je 1830 poslala protiv Alžira ratnu ekspediciju, koju je vodio admiral Duperre i general Bourmont. Pošto se dej predao, oni su zaposjeli zemlju. Stanovništvo se branilo vrlo žilavo. Borbu protiv Francuza nastavio je Abd-el-Kader, ali je 1847 podlegao.
Rat se poslije toga još dugo vodio (1851—1854 zauzeće nekih oaza, 1857 pobjeda nad Kabilima, ustanak za vrijeme francuskonjemačkog rata). Za Alžir je bio vrlo zaslužan generalni guverner Jonnart (1900—1902, 1903—1911). U I. svjetskom ratu slao je Alžir vojnike na francusko bojište, a u II. svjetskom ratu postao je jezgra otpora protiv njemačkog okupatora. Poslije rata počeo je u Alžiru jak pokret za oslobođenje od francuske vlasti. Francuzi su još 22. VII. 1834 proglasili Alžir svojim posjedom i podredili ga generalnom guverneru, a 1858 posebnom ministarstvu za Alžir i kolonije. 1860 zamijenili su ministarstvo vojničkim guvernerom, kojemu su dodali još i civilnog guvernera. Danas su svi alžirski stanovnici bez obzira na narodnost i vjeru francuski državljani. Muslimanima su pristupačna sva civilna i vojnička zvanja. Država je razdijeljena na departmane Oran, Alger i Constantine (Sjeverni Alžir), koji se upravljaju kao i francuski departmani, i na teritorije Ain-Sefra, Ghardaĩa, Touggourt i saharske oaze (Južni Alžir), koji imaju vojničku i civilnu upravu.
Prirodni odnosi. Alžir je srednji dio atlantske Afrike, koja je geološki potpuno tuda ostaloj Africi. Ne pripada afričkom masivu, nego mu je samo priključena. Cijeli je taj kraj nabran u mlade geološko doba, a Alžir je najkontinentalniji njegov dio. Utjecaj mora, koje okružuje Alžir samo sa sjeverne strane, ne seže zbog obalnog gorja duboko u unutrašnjost. Od sjevera prema jugu mogu se razlikovati tri geografske cjeline: primorski Tell, Alžirsko visočje i Alžirska Sahara. Tell je oko 80—180 km širok pojas uz more. Obuhvaća u tercijaru nabrana gorja Tell-Atlasa ili Malog Atlasa, građena od vapnenca i pješčenjaka. Mjestimice su se sačuvali i stari kristalinični masivi kao masiv Velike Kabilije, u kojem se ispinje 2308 m visoka Djurdjura, pokrita snijegom i za vrijeme ljeta. Uske i duboke doline pružaju se do mora. Obala je ponajviše strma, razvedena mjestimice polukružnim zaljevima, u kojima se nalaze luke. Uz obale zaljeva pružaju se male ravnice, a najveća je Mitidja kod Algera. Klima je ugodna. Sjeverni pristranci gorja imaju dovoljno oborina, pa ih zbog toga pokrivaju vazda zelene šume i makije. Srednji pojas tvori Alžirsko ili Šotovsko visočje, koje je na zapadu visoko oko 1200 m i vrlo široko, a na istoku usko i 600—800 m visoko. Gorje je raščlanjeno kotlinama, iz kojih djelomice teku rijeke prema sjeveru, a djelomice su bez otjecanja, pa su zbog toga u njima nastala plitka slana jezera (šoti). Klima je kontinentalna (vruća ljeta i hladne zime). Oborina ima malo. (Géryville u visini od 1305 m ima prosječnu godišnju temperaturu 13,7° i 326 mm oborina na godinu. Prosječna temperatura u srpnju iznosi 25,2°, a u siječnju 3,9°.) U tim stepskim krajevima prevladava ovčarstvo nad poljoprivredom. Umjetnim se natapanjem dobivaju nova kulturna tla. Južni rub visočja tvori Saharski ili Veliki Atlas, koji je sastavljen od teško pristupačnih, širokim dolinama međusobno odijeljenih, gorskih masiva, koji se pružaju od jugozapada prema sjeveroistoku (Jebel Aurès 2329 m). Šume nestaju, a gorje prelazi u pustinju.
Južni ili Saharski Alžir je vrlo suha pustinja, tako u nekim krajevima nema kiše po nekoliko godina. Touggourt na visini od 69 m ima prosječnu godišnju temperaturu od 21,5° (u srpnju 33,4°, a u siječnju 10,3°) i samo 58 mm oborina na godinu. Bušenjem arteških bunara nastale su na podnožju Atlasa nove oaze s datuljnim palmama. Ljeti je u primorju vrlo vlažno. Zimi pušu morski vjetrovi, koji donose kišu (pretežno u obliku naglih pljuskova) duboko u unutrašnjost, a ljeti seže utjecaj Sahare sve do mora. Dnevna i godišnja su kolebanja temperature osjetljivija, što je mjesto dalje u unutrašnjosti, te iznose ponekad i 50°.
Rijeke, koje utječu u Sredozemno more, ponajviše su bujice—vadi. Više vode imaju samo za vrijeme jakih pljuskova. Idući od zapada prema istoku, najveće su rijeke Tafna, Sig, Habra, 700 km dug Chelif, Rinet, Seybouse i Medjerda. Kroz gorja se probijaju uskim i dubokim sutjeskama, a u donjem toku su močvarne. Utječu u more uskim i pješčanim ušćima. Jezera su slana (Oransko jezero 320 km2, Šot-el-Hodna, Šot-ech-Chergui, Šot-el-Garbi i Šot Melghir).
Biljni pokrov raspoređen je također u 3 pojasa. U primorskom pojasu uspijevaju biljke kao i drugdje po Sredozemlju (pojas masline i makije). Šume rastu ponajviše istočno od Algera, gdje do visine od 1200 m raste hrast plutnjak, koji se do 800 m apsolutne visine udružuje sa vazda zelenim hrastovima, a iznad 800 m sa ljeti zelenim hrastovima. U srednjem primorskom pojasu između Algera i Tenesa uspijeva, zbog male količine oborina, samo primorski bor, maslina i patuljaste palme. Cedrove šume nalaze se mjestimice na visinama između 1300 i 2000 m. Na obalama rastu neke doseljene biljke: agave, opuncije i eukaliptusi. U srednjem stepskom pojasu prevlađuje trava halfa, koju na glinastom tlu zamjenjuje esparto. Na ilovastim ravnjacima i po dolinama rastu vrlo mirisave artemizije, a samo u gorju uspijeva mjestimice vazda zeleni hrast, primorski bor i borovica (Juniperus). Na jugu prelazi taj biljni pokrov u saharski pojas, gdje na povoljnijim mjestima uspijevaju žilave i na sušu prilagođene biljke (pistacije i tamarinde). Životinjski je svijet u sjevernom dijelu Alžira evropski, a na jugu afrički. Od evropskih životinja sačuvale su se neke, kojih u Evropi više nema, kao turski ili berberski majmuni. Iz Sjeverne Afrike potječe divlja ovca duge vune. Prave afričke životinje nalaze se samo u južnim dijelovima zemlje. Slon je tu iščezao još u IV. st., lav i noj potkraj XIX. st., a močvarno divlje prase u našem stoljeću. Mnoge ptice selice provode zimu u Alžiru.
Stanovništvo. Po prvom popisu, koji su Francuzi proveli 1856, imao je Alžir 2,496.000 st. (od toga 180.330 nemuslimana), a po popisu od 1948 — 8,682.000 st. (od toga 922.300 nemuslimana). Nemuslimani su ponajviše Francuzi, zatim Španjolci, Talijani, Jevreji i dr. Jevreji, koji su već 1870 dobili francusko državljanstvo, govore arapski. Od domorodaca u većini su hamitski Berberi i Arapi, iako ih je teško razlikovati, jer su vrlo izmiješani. Anketa od 1910 pokazala je, da malo manje od jedne trećine svih domorodaca govori berberskim (kabilskim) jezikom, koji je srodan starom egipatskom jeziku, a jedna šestina stanovništva ne zna uopće arapski. Jako izmiješani domoroci u primorskim mjestima su Mauri, a Berberi su se u gorju sačuvali gotovo čisti (Kabili u Kabiliji i Šaúja u Aurèsu). Gustoća stanovništva u Alžiru iznosi (1948) 4 na I km2, ali je vrlo različna u različnim krajevima zemlje. Najgušće je naseljen departman Alger (50), a pojedina su okružja u tom departmanu još gušće naseljena (Alger 322, Tizi-Ouzou 156). Manju gustoću ima departman Oran (30). Južni Alžir zbog pustinjskog karaktera ima gustoću samo 0,4 na 1 km2. Osim četiri velika grada (Alger, Oran, Constantine i Bône) ima u Alžiru još nekoliko gradova sa više od 20.000 sr. U gradovima živi 23,6% svega stanovništva.
Privreda. Alžir je u prvom redu poljoprivredna zemlja. Od 1,6 mil. radnika zaposlene su u poljoprivredi dvije trećine, tako da 80% svega izvoza otpada na poljoprivredne proizvode. Francuski doseljenici uzgajaju ponajviše velike i za izvoz važne kulture vinove loze, agruma, mahunarka (leguminoza) i jare pšenice, a domoroci kulture ozime pšenice, ječma, maslina, smokava i datulja. Evropljani su 1949 posjedovali 972.000 ha oranica, a muslimani samo 2248 ha, Evropljani 380.000 ha vinograda, a muslimani samo 31.000 ha. Evropljani naprotiv imaju samo 39.000 ha voćnjaka, a muslimani 137.000 ha. 1950 proizvodnja pšenice iznosila je 1,061.400 t, ječma 805.000 t, zobi 152.000 t. Proizvodnja pšenice nije dovoljna za prehranu stanovništva, koje stalno raste (oko 120.000 ljudi na godinu), pa se mora uvoziti iz Francuske. Znatna je proizvodnja mahunarka: graška (1950 — 57.000 t), leće, graha i ranog povrća (1950 — 430.000 t). Proizvodnja krumpira također je velika: 250.000 t i rajčica 25.000 t. Povrće se izvozi ponajviše u Francusku i u Veliku Britaniju. Vinogradarstvo je bilo, a i sada je važan faktor alžirskog gospodarstva. Zbog toga što muslimani ne piju vina, izvozi se gotovo cjelokupna proizvodnja. U II. svjetskom ratu pretrpjelo je trsje mnogo štete od bolesti, tako da je 1950 na površini, koja je bila za 5% manja od predratne površine, proizvodnja vina bila za 40% manja nego prije rata (1938 — 21,000.000 hl, a 1950 — 14,296.000 hl). 1950 iznosio je izvoz vina 12,3 mil. hl, a od toga je otpalo na Francusku 8,0 mil. hl. Za izvoz su osobito važne kulture agruma (naranče, mandarine i limuni), koje su 1950 iznosile 7,75 mil. stabala ili 198.000 t, ali izvozu smeta španjolska i izraelska konkurencija. Od drugog voća značajna je proizvodnja maslina, datulja (1950 — 50.000 t), smokava (44.000 t), šipaka (Punica granatum) i badema. U posljednje se vrijeme mnogo uzgaja pamuk i duhan (1950 — 81.000 ha duhana s proizvodnjom od 19.000 t). Stočarstvom se bave domoroci. Vlasti nastoje izgradnjom novih napajališta za stoku nadoknaditi velike gubitke, prouzrokovane posljednjim sušnim godinama. 1950 bilo je u Alžiru 5,311.000 ovaca, 286.000 koza, 810.000 goveda, 338.000 magaraca, 234.000 mula, 140.000 deva i 103.000 svinja. Šume pokrivaju 11% cjelokupne površine, ali su već iscrpljene. Počelo je pošumljivanje, pa će se rezultati moći opaziti tek za nekoliko desetljeća. Šume s primorskim borom iznose oko 700.000 ha, sa vazda zelenim hrastom oko 500.000 ha i s hrastom plutnjakom oko 44.000 ha. 1949 proizveo je Alžir oko 30.000 t sirova pluta, pa je iza Portugala i Španjolske najvažniji proizvođač pluta. Polovicu proizvodnje kupuje Francuska za izradbu čepova, a ostatak se izvozi u USA, Veliku Britaniju i Skandinavske zemlje. U ribarstvu sudjeluje 1289 ribarskih brodica i čamaca sa 9937 ribara. Love se u prvom redu srdele i tune (oko 27.550 t 1950), od toga se 10% prerađuje u konzerve. Rudarstvo je jaka ekonomska grana u Alžiru. Ima bogata ležišta željezne rude. Crni se ugljen (7500 kalorija) kopa u pokrajini Colomb-Béchar-Kenadza (1950 — 250.000 t). U dolini rijeke Chelif i kod Hodne na sjevernom rubu Sahare crpe se nafta. Na više mjesta kopa se izvrsna željezna ruda sa 50% željeza (1950 — 2,573.000 t). U departmanu Constantine iskorišćuju se ležišta fosfata (1951 — 769.000 t), koji se u prvom redu izvozi u Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku. Proizvodnja električne energije iznosi (1951) 852 mil. kWh. Alžir se počeo naglo i u većoj mjeri industrijalizirati za vrijeme II. svjetskog rata, kad je bila prekinuta veza s Francuskom. Sada ima 82 poduzeća s metalnom i elektrokemijskom industrijom te industrijom papira.
Promet. Mreža cesta obuhvaćala je 1950 — 8400 km državnih, 13.000 km departmanskih i 12.900 km lokalnih cesta. Prosječno su ceste bolje nego u Evropi, čak bolje nego i u Francuskoj. Automobilski je promet već potisnuo velik dio brodskog obalnog prometa između alžirskih luka te konkurira i željeznicama. Željeznička je mreža za vrijeme rata mnogo stradala, ali se obnavlja. Ukupna je duljina željezničke mreže 5072 km, od toga je 2300 km normalnog kolosijeka. Saharska je željeznica, koja jednim dijelom prolazi i kroz marokanske krajeve, izgrađena do Abadle. Elektrificirano je samo 163 km pruge od Bone do Oued-Keberita.
Pomorstvo. Položaj Alžira na obali Sredozemnog mora na velikom prometnom putu u Indiju i nasuprot žarištima sredozemnog prometa (Barcelona, Marseille, Genova i Napulj) daje mu izvanredno povoljan pomorski smještaj. Glavna morska struja, koja dolazi iz Atlantika i teče uz sjevernu obalu Afrike prema istoku, bila je prije važna za plovidbu, a danas nema posebnog značenja. Amplituda plimnog vala nije tako znatna, da bi mogla otežati plovidbu. Lučko zakašnjenje iznosi u Oranu 3,5h, a u Algeru 8,2h. Ljeti pušu na obali sjeverozapadni i sjeveroistočni vjetrovi, a zimi su nestalni. U svako doba, napose ljeti, puše jug (franc. sirocco), koji je vrlo suh i topao. Katkad puše i pustinjski vjetar samum i sa sobom nosi pijesak. Obala je strma i na velikim udaljenostima teško pristupačna (između Bougie i Algera). Zbog toga su vrlo važni polukružni zaljevi, koji sežu dublje u kopno, a nastali su lomovima i rasjedanjem obale, što dokazuju velike morske dubine nedaleko od obale. Svi takvi zaljevi imaju nisku obalu, za kojom se pruža manja ili veća močvarna ravnica. Kroz nju i protječe rijeka k moru, a rt na zapadnom kraju zaljeva pruža zaštićen prostor za razvitak većeg naselja (Bone, Philippeville, Bougie, Alger, Arzeu, Oran). Sva su ta naselja postala prave luke umjetnom izgradnjom. Od zaljeva vode u unutrašnjost putovi po riječnim dolinama, iako rijeke nisu plovne. Na ušću su zasute pijeskom i močvarne, a u gornjem toku imaju značaj bujica. Najvažnija je luka Alger (315.210 st., 1948). Ostale su luke Oran (256.661 st.), Bône (102.823 st.), Mostaganem (53.464 st.), Philippeville (57.091 st.), Bougie (28.527 st.), Nemours, Beni-Saf, Djidjelli i Arzeu.
Opće kulturne prilike. Alžir se za vrijeme francuskog vladanja podigao polagano, ali znatno. Napredovala je narodna higijena, koja nailazi kod primitivnih domorodaca na teškoće (vojne i civilne bolnice, uspješna borba protiv tuberkuloze i malarije, iskorišćivanje termalnih i mineralnih izvora). Školstvo napreduje svake godine sve više. 1845 pohađalo je osnovne škole samo 44.326 učenika, a 1949-50 — 354-556 učenika ponajviše u državnim, a nešto i u privatnim školama. Od ukupnog broja učenika bilo je 212.472 muslimana, a od toga 53.103 djevojčice. S time nisu dakako obuhvaćena sva djeca u Alžiru. Postoji nacrt, da se postepeno omogući školovanje 1 milijuna djece. Od 46 srednjih škola neke su privatne. Dobro su posjećene trgovačke, industrijske i poljopriv. škole. Učenici državne poljoprivredne škole u Maison-Careeu bave se studijem sredozemskih i sjeveroafričkih kultura. Apsolventi dobivaju diplome agrarnih inženjera. Sveučilište u Algeru ima pravni, medicinski, farmaceutski i filozofski fakultet, institut za kolonijalnu higijenu i medicinu, astronomski opservatorij, meteorološki, geofizički i geografski institut, institut za orijentalne znanosti, za istraživanje Sahare, za urbanizam i institut za islamska pitanja. Alžir je znatno utjecao na francuske umjetnike i književnike. U posljednje vrijeme djeluju na kulturnom polju ne samo Francuzi, nego i Alžirci, pa i muslimani. Alžir ima izvrsne povjesničare, pravnike i pjesnike. Živa je arapska narodna literatura (pjesme i narodne igre), poznat je alžirski umjetni obrt (izradba ćilima, tkanina, čipaka, zlatarstvo, izradba mjedenih i bakrenih predmeta, rezbarstvo i lončarstvo).
LIT.: H. Schmitthenner, Tunesien und Algerien, Stuttgart 1924; S. Gsell, G. Marçais i G. Yver, Histoire d'Algérie, Paris 1929; G. Rozet, L'Algérie, Paris 1929; A. Bernard, L'Algérie, Paris 1931; Algerie et Sahara, Encyclopedie de l'Empire Français, Paris 1946; J. Blottière, L'Algérie, Terres lointaines, Paris 1948; Wirtschaftlicher Lagebericht der Hamburger Kreditbank, Nordafrika, Hamburg 1951; Annuaire statistique de l'Algérie, Alger.V. Bc.
Državno uređenje. Alžir je sastavni dio Francuske Republike. Prije stupanja na snagu francuskog ustava od 1946 uprava u Alžiru bila je povjerena generalnom guverneru, koga je postavljala francuska vlada. Alžir je tada bio podijeljen na tri departmana (okruga), a Saharska oblast bijaše izvan tih departmana. Poslije donošenja ustava od 1946 Alžir je stavljen u kategoriju prekomorskih departmana, koji zajedno s prekomorskim i udruženim teritorijima i evropskom Francuskom čine jednu državnu cjelinu. Međutim, zakonom od 20. IX. 1947 samouprava Alžira znatno je proširena. Na čelu uprave Alžira stoji i po tome zakonu generalni guverner, koji predstavlja francusku vladu, ali pokraj generalnog guvernera ustanovljen je i alžirski parlament, neposredno biran, koji ima znatnu uredbodavnu i financijsku vlast. Donošenje uredaba o pitanjima lokalnog značenja preneseno je tako s francuske vlade na taj parlament. I u domeni financija Alžir je dobio tim zakonom naročit položaj. Cijeli Alžir, sada zajedno s južnim saharskim oblastima, podijeljen je na departmane (okruge), a ovi na općine. Departmanima upravljaju birana generalna, a općinama birana općinska vijeća.J. Sć.
Novac. Novčana jedinica alžirski franak (AFr)=1oo centima (cta). Izjednačen s francuskim frankom, koji nema utvrđenu sadržinu zlata, nego je povezan s USA-$ u relaciji 1 USA-$ = 350 francuskih, odnosno alžirskih franaka, 0,28571 USA-$ = 1 franak. U prometu francuski novac. Banque d'Algérie pušta u promet ograničene količine svojih novčanica od 5000, 1000, 500, 100, 50 i 20 franaka. Metalni novac od 2, 5, 20, 50 i 100 franaka. Paritet prema dinaru:1oo AFr = 85,71 dinara.I. Be.
Državni blagdani: 1. siječnja; Uskrsni ponedjeljak; Spasovo; Duhovski ponedjeljak; 14. srpnja (nacionalni blagdan); 15. kolovoza; 1. studenoga; 11. studenoga (Armistice Day); 25. prosinca i četiri pomična muhamedanska blagdana.Č. M.
Mjere. Pored metričkog sistema mjera u upotrebi su i stare jedinice mjera; za dužinu: dzera- à-torky pik = 68 cm i dzera-à -rabry pik = 42 cm, 1 rebia = 1/4 pika = 17 cm, odnosno 10,5 cm; za tekućinu: 1 tarri = 19,84 l.Č. M.
VANJSKA TRGOVINA
Vanjska trgovina Alžira pokazuje poslije II. svjetskog rata znatno povećanje prema trgovini prije rata. Osobito je porastao uvoz. U milijunima dolara iznosio je:
Značajno je, da je cijelo poslijeratno vrijeme trgovačka bilansa pasivna. Pasivnu trgovačku bilansu pokriva turizam, investicije i vojni izdaci, koje financira Francuska. Od alžirskog izvoza 88% ide u Francusku i zemlje francuske unije, a iz tih zemalja Alžir prima 75% svog uvoza. Prema tome Alžir je potpuno ovisan o Francuskoj, koja neograničeno diktira cijene alžirskim poljoprivrednim proizvodima i nameće mu cijene svojih industrijskih proizvoda. Tako u najglavnijem artiklu alžirske poljoprivredne proizvodnje, vinu, Francuska nameće cijenu, koja vlada u samoj matici zemlji — prema tome podvoz ide na teret proizvođača, a izvoz vina u Francusku predstavlja glavni artikal alžirske vanjske trgovine. Drugi izvozni artikal po vrijednosti predstavlja rano povrće, koje se također u najvećoj mjeri izvozi u Francusku, a manje u zemlje sjeverne Evrope. Na trećem mjestu u izvozu stoje agrumi, a iza toga ječam. Kod uvoza dominiraju potrošni artikli, budući je industrija slabo razvijena. Poslije francuskih zemalja kod izvoza zauzima prvo mjesto Velika Britanija, a zatim dolaze Njemačka, USA i Italija. Kod uvoza, poslije francuskih zemalja dolaze USA, Velika Britanija, Italija i t. d.
Pomorski promet. U tisućama tona ukrcane robe bio je 1938 — 7,290.000, 1948 — 5,445.000, a 1952 —6,871.000 t, dok je iskrcaj iznosio 1938 — 3,925.000, 1948 — 2,938.000, a 1952 — 3,652.000 t. Karakteristika je pomorskog prometa s Alžirom, da ukrcana roba znatno prevladava nad iskrcanom. Ukrcaj je dvostruko veći od iskrcaja, a to nepovoljno djeluje na oblikovanje podvoznih stavova za alžirske luke, jer brodovi moraju ploviti u balastu.
Po količini ukrcano je u alžirskim lukama 1952 — 3,110.00 t željezne rude, 594.000 t fosfata, 221.000 t agruma, 90.000 t morske trave, 207.000 t ječma, 207.400 svježeg voća, 19.000 t datulja, 35.200 t pluta, 11,547.000 hl vina, dok je iskrcano 3,091.000 hl benzina, 786.000 hl petroleja, 2,217.000 hl mazuta i ulja, 479.000 t ugljena, 225.000 t (1951) drva, 151.000 t pšenice, 135.000 t šećera, 177.000 t željeza i metala. Poslije rata raste uvoz naftinih derivata na štetu ugljena, ta je pojava uvjetovana sve većom upotrebom nafte u pogonske svrhe, a osim toga velike količine nafte uvoze se u Alžir radi bunkerovanja, jer su alžirske luke, a naročito sam Alger stanice za opskrbu brodova između Gibraltara i Port Saida. 1951 upotrebljeno je za bunkerovanje preko pola mil. t nafte i naftinih derivata. Značajno je, da poslijeratni ukrcaj i iskrcaj nije po količini dostigao predratni, što pokazuje stagnaciju pomorskog prometa Alžira naročito u vezi s općim porastom u svijetu.
Pomorske veze Alžira — s obzirom na ekonomsku važnost i pogodni saobraćajni položaj — dosta su razgranate. Gotovo 100% vanjske trgovine vrši se morskim putem, dok je kopneni promet s Tunisom i Marokom minimalan. U pomorskom prometu, osobito linijskom, dominiraju francuska parobrodarska društva. Postoji gotovo svakodnevni linijski putnički promet između Marseillea, Algera i Orana, koji se vrši s nekoliko brzih i luksuznih francuskih brodova. Jedan dio putničkog prometa i izvoza povrća, koji traži brzi prijevoz, ide i preko luka Cette i Port Vendome. Najveći dio prometa koncentriran je u Marseilleu. Robni promet je intenzivan i s francuskim lukama na Atlantskom oceanu, naročito lukama Dunkerque, Rouen, Le Havre, Brest, Nantes i Bordeaux.
U alžirske luke pristaju i parobrodi francuskih društava, koji drže linije između Francuske i zemalja francuske unije. Osim toga pristaju u lukama Alger i Oran i brodovi mnogih stranih društava, koja održavaju linije Gibraltar-Sredozemno more Suez, i to engl. društva: Peninsular and Oriental Line, Scindia Steam Navigation Ltd. i Ellerman-Wilson Line; belgijsko: Armament Deppe; holandesko: Nederland N. V. Stoomvaart Maatschapij; njemačko: Atlas Levant Linie; dansko: Det Forenede; švedsko: Aktienbolaget Transmarin; USA: Export Line, Helmer i Mondship Line i razna talijanska društva. Parobrodi Jugoslavenske linijske plovidbe, na liniji Jadran-sjeverna Evropa, a osobito na liniji Jadran—USA, pristaju gotovo redovno i u lukama Alžira već prema raspoloživu teretu i putnicima.
Trgovačka mornarica ne pokazuje neki veći razvitak. Sve prometne veze Alžira s Francuskom i s najvažnijim lukama inozemstva zadovoljene su francuskim i nekim stranim parobrodarskim društvima. Danas ima Alžir samo nekoliko manjih parobrodarskih društava, koja drže obalnu plovidbu između luka Alžira i Tunisa i održavaju veze s najvažnijim lukama Francuske. Tu je, u prvom redu Societe Algerienne de Navigation d'Afrique du Nord (Charles Schiaffino e Co.) kao najveće parobrodarsko društvo Alžira sa 41.370 brt. To poduzeće ima i brodove cisterne za prijevoz vina u Francusku. Društvo Les Cargos Algeriens ima 6 brodova sa 18.506 brt i dva broda u izgradnji, te drži linije s lukama zapadne i sjeverne Francuske. U Oranu postoji društvo Scotto Ambrosino Pugliesi sa 6 brodova i 7.228 brt, a vrši kabotažu između luka Alžira i Tunisa. Tamo je protokolirano i društvo Mazzella e Cie (Armament Lion), koje ima 2 broda sa 6.198 btr.
Brodogradnja. Uvjeti, koji su negativno djelovali na razvitak trgovačke mornarice Alžira, još su u većoj mjeri djelovali na brodogradnju, koja u užem smislu riječi i ne postoji. Alžir, premda bogat željeznom rudačom, nema ni visoke peći, a ni čeličane ni valjaonice, pa bi prema tome gradnja brodova bila mnogo skuplja nego u francuskim brodogradilištima. Alžir ima danas jedino radionice za popravak brodova i brodskih strojeva u Algeru i Oranu, te suhe dokove od 92,6 m, 130 m, 157 m i 245,5 m, koji su u državnim rukama.
Ekonomski odnosi Alžira sa FNRJ nisu intenzivni te se iz godine u godinu bitno mijenjaju. Od našeg izvoza u Alžir dolazi u obzir pretežno drvo. Izvezeno je bukove rezane građe: 1950 — 879 q za 1.5 mil. din; 1951 — 6592 q za 1,998.000 din; 1952 — 12.804 q za 37-6 mil., stabiliziranih din. Rezane građe crnogorične izvezeno je 1950 — 2525 q za 666.000 din. 1951 — 4662 q za 1,201.000 din i 1952 — 9636 q, za 27,8 mil. stabiliziranih din. 1952 izvezeno je 70,100 q mazuta u vrijednosti od 43,9 mil. stabiliziranih din.
Uvoz iz Alžira: 1951 antracita 114.000 q za 12,679.000 din, fosfata: 1950 — 41.200 q za 1,757.000 din; 1951 — 88.300 q za 5,006.000 din i 1952 — 14.000 q za 4,6 mil. stabiliziranih din; god 1952 uvezli smo 74.015 q starog željeza iz francuskog dijela tripartitne pomoći u vrijednosti od 138,83 mil. din.I. Be.
RIBARSTVO
Slabo razvedena obala Alžira, izložena sjev. vjetrovima, malen broj prirodnih luka i uzak pojas kontinentskog praga (šelfa), koji naglo pada u dubine, onemogućuju ribarstvo većih razmjera. Mala gustoća planktona i kolebanja temperature površinskih slojeva mora uvjetuju variranje seoba pelagičnih riba; pridnene se odlikuju izvrsnom kvalitetom i raznolikošću vrsta, ali im je količina ograničena; zato se u Alžiru razvio sitni priobalni ribolov male produktivnosti rada. Ribarska naselja usredotočena su u većim gradovima, a ribarstvom se bave prvenstveno doseljenici iz Španjolske, naseljeni oko Orana, te ribari iz Italije i s Malte. Prije su ti ribari dolazili ljeti u Alžir i donosili rezerve soli za soljenje ulovljene ribe, koju su poslije završene sezone odvozili u domovinu. Ti sezonski ribari osnovali su prve stalne ribarske naseobine u Alžiru. Najnapredniji ribari su Španjolci, zato je Oran središte najmodernijeg ribolova. Ribari sa Sicilije osnovali su Chiffalo i Bou-Haroun; oni iz Napuljskog zaljeva i Tirenskog mora (Procida i Ischia) osnovali su Stora i Collo. Pokušaj Francuske da kolonizira ribare Bretonce nije uspio, jer su oni doplovili sa svojim brodovima i alatom, koji ne odgovaraju ni navigacionim ni ribarskim uvjetima Alžira.
Vrste ribe i način lova. Od pelagične ribe najviše se lovi srdela (Clupea pilchardus), inćun (Engraulis encrassicholus), sardinella aurita (franc. allache ili sardinelle) i skuša (Scomber scomber). Lov ove ribe vrši se malim kružnim mrežama lamparama, te stajačicama na zabod (inčet), a ulov je znatno povećan upotrebom svjetlosti. Ovaj je način 1933 bio zabranjen, a 1936 dopušten s nekim ograničenjima, da 1940 bude dopušten bez ograničenja. Upotrebom svijetla lov se 1940 povećao na 9700 t, a 1941 na 17.000 t. Tonidi zalaze u alžirske vode prigodom seobe u istočne dijelove Sredozemnog mora, ali njihov ulov također koleba iz godine u godinu. Osim crvene tune (Thunnus Thynnus) love se još: luc (Euthynnus thunina) i trup, rumbac (Auxis thazard). Lov se vrši udicom i specijalnim stajačicama, a na otocima Habibas i u zaljevu Andalouses zap. od Orana, te ist. od njega oko planine Lions i predjela Aiguille i rta Ferrat u zaljevu Arzeu, postoje stajaće tunere. Od morskih pasa, koje love parangalima, najveći ulov daje pas kostelj dubljinac (Centrophorus granulosus).
Pridnene ribe i rakove love kočarenjem u pojasu kontinentskog praga. Najbolji su položaji za kočarenje između granice Maroka i rta Ténès te rta Bougaroun i granice Tunisa. Oko 50% svih kočara love u području Orana, gdje su baze Beni-Saf, Nemours, Arzeu i Mostaganem; a ostali plove iz baza: Alger, Cherchell, Castiglione, Bougie i Ténes u području Algera, ili iz baza Bône, Philippeville i La Calle u području Bône. Godišnji prinos od koče po pojedinom ribaru iznosi u Oranu 5,7 t, u Bôneu 4.5 t, u Algeru 3,5 t, a sastav pojedinih lovina je slijedeći:
Od 1927 kočari love u većim dubinama, pa su na dubini oko 600 m naišli na velike količine kozica, i to Parapenaeus longirostris Lucas (ružičasta), Aristeus antennatus Risso (velika crvena) i Aristeomorpha foliacea. Da bi se izbjeglo osiromašenje lovišta, zabranjeno je kočarenje od 1. VI. do 1. X. Školjke Venus gallina love na obali Turgot blizu ušća Rio-Salado, a prodaju na tržištu u Oranu. Afričke dagnje (Mytilus Africanus) love u područjima Nemours, Beni-Saf, Mers-el-Kebir i Djidjelli.
Od ukupnog ulova, koji je 1939 god. iznosio 18.900 t, 1944-25.400 t, 1949 čak 28.000 t, a 1950 — 27.500 t, otpada 50% na pelagičnu, 44% na pridnenu ribu, 5% na rakove, a 1% na ostalo. Osim riba i školjaka u Alžiru se duž obale vade i spužve, a u područjima Calle i Bône koralji; tako je 1937 izvađeno 2240 kg koralja.
Ribari i ribarska flota. 1941 bilo je u Alžiru 5048 profesionalnih ribara, i to u području Oran 2500, Alger 1598, Bône i Philippeville 950. Mnogi pješčani prudovi (plićaci) i česte orkanske oluje uvjetovali su izgradnju malih obalnih ribarskih brodica plitka gaza, koje se mogu izvlačiti na kopno. Za lov plave ribe služi brodica lampar duga 8—10 m, gaza 25—30 cm. 1948 bilo ih je 527, a 1949 svega 492. Dulji i širi tip prevladava u području Orana (Nemours, Beni-Saf i dr.), a to je popa mona, koji ima posebno spremište za ribu i prostranu palubu, pa može prihvatiti do 12 t ribe. Motori, koji su zadnjih godina ugrađeni u ove brodice, potpuno su istisnuli vesla i jedro. Motoriziranih brodica bez palube ima 3120. Kočarenje se vrši malim obalnim brodovima s pramčanim nadgrađem. Nekadašnji kočari na parni pogon sasvim su potisnuti, a broj modernih kočara se u zadnjih 10 godina udvostručio. 1940 bilo je 74 kočara na dizel-motore, 1948 već 135, a 1949 čak 149, od kojih samo 305 ima preko 25 t nosivosti.
Preradba ribe. U Oranu, Mers-el-Kebiru, Castiglioneu, Philippevilleu i dr., t. j. duž obale, radi 25 tvornica za proizvodnju sardina u ulju i 87 solionica. Neke moderne tvornice sardina imaju sušionice na topao zrak, automatske strojeve za kuhanje i nauljivanje, autoklave i t. d., ali zbog neredovitosti u opskrbi ribom samo djelomično iskorišćuju svoj kapacitet. Poslije II. svjetskog rata povećala se proizvodnja sardina od 70.000 sanduka po 25 kg 1939, na 256.719 sanduka 1948. Inćuni se isključivo sole na španjolski i talijanski način. 1950 konzervirano je 8000 t sardina, usoljeno 5300 t inćuna, a svježe je ribe potrošeno 13.800 t.
Izvoz i trgovina. Inćuni se kao polufabrikat izvoze u Francusku, gdje ih dalje prerađuju u filete. Izvoz kozica u Francusku počeo je 1947, 1950 dostigao je već 500 t; 1951 izvezeno je 8000 t smrznutih kozica upakovanih u hermetički zatvorene kartonske kutije, poglavito avionom iz Algera u Pariz. Zračni prijevoz vrši se cijele godine, ali se ljeti smanjuje. Alžir uvozi iz Arcachona, La Rochelle i drugih lovišta u Francuskoj veće količine kamenica (oštriga) za snabdijevanje svojih gradova.
Ribarske škole i instituti. Nemours, Oran, Castiglione, Alger, Bône i Philippeville imaju svoje pomorsko-ribarske škole, u koje primaju mornare sa najmanje 6 mj. navigacije, a nisu stariji od 18 godina. 1921 osnovana je Eksperimentalna stanica za morsko i slatkovodno ribarstvo u Castiglioneu, koja osim akvarija ima frigorifičnu instalaciju, pokusnu peć za dimljenje, te jednu modelsolionicu. Ona podnosi vladi prijedloge za reglementaciju ribarstva i t. d.
LIT.: A. Gruvel, Les Pêches Maritimes en Algérie, Paris 1926; L'Encyclopedie Coloniale et Maritime, Algérie et Sahara, Paris 1948; L.J.Lebret i J. Sauvee, Pecheries mondiales, Paris 1950.L. Kć.
Ratne operacije za II. svjetskog rata. U II. svjetskom ratu Alžir je postao poprište vojno-pomorskih pothvata, koji su znatno utjecali na cijeli tok daljnjeg vođenja rata. Ulazak Italije u rat, 11. VI. 1940, i kapitulacija Francuske, 22. VI. 1940, promijenili su iz temelja strategijski položaj na Sredozemnom moru; veza Engleske sa Srednjim i Dalekim Istokom bila je prekinuta. Usto je prijetila opasnost da francuska flota ne prijeđe u njem. ruke, pa je Velika Britanija poduzela niz drastičnih mjera, da to spriječi. Među tim mjerama ističe se napad britanskog flotnog odreda na francusku atlantsku eskadru u luci Mers el Kebir u blizini Orana, 3. VII. 1940.
Kad su se Saveznici, nakon ulaska USA u rat, odlučili na desant širokih razmjera u Sjevernoj Africi, glavni je napad bio usmjeren na alžirsku obalu. Svrha je tih operacija bila, da se Nijemci i Talijani protjeraju sa cijele sjeverne afričke obale i tako ponovo otvori put kroz Sredozemno more, a ujedno da se stvore uvjeti za buduća prodiranja prema jugu Evrope. Operacije su vremenski bile usklađene s početkom ofenzive britanske VIII. armije kod El Alameina protiv Rommelova afričkog korpusa i talijanske armije u Libiji. Iskrcavane desantne čete trebale su napasti protivničke snage sa zapada u što kraćem roku, prije nego im stigne pojačanje iz Italije. Stoga je desant valjalo izvršiti što bliže Libiji, pa je kao glavni sektor iskrcavanja odabran predio oko Algera (v.), koji se nalazio izvan dohvata protivničkih lovačkih aviona, i Orana (v.). Predviđena su i dva manja desantna pothvata više prema istoku u luci Bougie (v.) i Bône (v.). Istodobne operacije na atlantskoj obali Maroka trebale su osigurati uspjeh, u slučaju ako desant na alžirskoj obali ne bi u cijelosti uspio. Operacijama je upravljao vrhovni zapovjednik general Eisenhower, a pomorsko je vodstvo imao admiral Cunningham. Desant u Maroku izvršile su isključivo američke vojne i pomorske snage, a desant u Alžiru američke i britanske čete i britanski ratni brodovi. S obzirom na ogorčenje, koje je vladalo medu Francuzima nakon britanskog napada na francuske ratne brodove u srpnju 1940, te da se što više izbjegne otpor Francuza prilikom desanta, odlučeno je, da prvi odredi desantnih četa budu uglavnom sastavljeni od Amerikanaca. Desantne su čete ukupno brojile 49.000 američkih vojnika (39.000 na sektoru Orana i 10.000 na sektoru Algera) i 23.000 pripadnika britanske I. armije (svi na sektoru Algera). Ostali dijelovi I. britanske armije prevezeni su u Alžir, pošto je osigurana suradnja s Francuzima. Uoči operacija pokušali su američki diplomatski predstavnici osigurati suradnju, pa je 23. X. 1942 održan u Cherchellu blizu Algera tajni sastanak američkog generala Mark Clarka i francuskih vojnih funkcionera sklonih saveznicima, ali su pregovori tek djelomično uspjeli.
Bilo je vrlo teško prevesti desantne odrede iz Velike Britanije do afričke obale. Zbog opasnosti od njemačkih podmornica odlučeno je, da se formiraju dva konvoja, jedan sporiji za prijevoz materijala (krenuo iz Velike Britanije 22. X. 1942) i jedan brži za prijevoz četa (isplovio 4 dana kasnije). Pred Gibraltarom podijelio se svaki konvoj na dva dijela (za Oran i za Alger), a isto tako i jedinice uže zaštitnice. Svi su brodovi morali proći kroz Gibraltarski tjesnac noću, da se ne bi odali. Određeno je, da svi brodovi stignu na svoja mjesta u točno određeno vrijeme, u ponoći između 7. i 8. XI. 1942. Vožnja oba konvoja do Gibraltara protekla je bez smetnja, pojedine grupe podijelile su se točno po planu i uplovile u Sredozemno more. Istom 7. XI. u zoru napala je jedna njemačka podmornica jedan transportni brod i teže ga oštetila. Nešto kasnije pojavili su se i protivnički avioni i napali odred, ali bez uspjeha. Protivnik je međutim bio uvjeren, da napada konvoj, koji plovi prema Malti, a ne desantni konvoj. U određeno vrijeme stigla su oba udarna odreda na svoja odredišta i iskrcala prve desantne čete na svima odabranim točkama desanta bez znatnijeg otpora. 8. XI. 1942 poslije podne uspjelo je američkim diplomatskim predstavnicima u Algeru nagovoriti admirala Darlana, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Petainove Francuske, da naredi obustavu otpora, te su 9. XI. ujutro brodovi istočnog udarnog odreda uplovili u algersku luku i tu nastavili iskrcavanje trupa i opreme. Na sektoru Orana trajao je otpor do 10. XI., kada je konačno zauzeta luka. 11. XI. 1942 izvršen je predviđeni desant u luci Bougie. Dalje prema istoku zauzela su dva razarača luku Bone. Ubrzo je bila osigurana puna suradnja francuskih jedinica u Alžiru, ali ni protivnici u međuvremenu nisu mirovali. U najvećoj brzini počeli su avionima i brodovima prevoziti čete u Tunis, gdje su uz privolu francuskog glavnog zapovjednika, admirala Estevea, koji se nije pokorio nalogu admirala Darlana, okupirali sve aerodrome, lučke uređaje i vojne objekte. Prevezavši nova pojačanja sa Sicilije, ubrzo su organizirali jaku obranu, tako da su savezničke trupe u Alžiru, kada su prešle tunisku granicu, već naišle na otpor, a oko 60 km od grada Tunisa, kod Medjez el Baba, protivnici su zaustavili njihovo daljnje prodiranje. Istom u svibnju 1943, pošto su u Alžir dopremljene jače snage iz Velike Britanije, slomljen je zadnji otpor protivničkih snaga na afričkom tlu, pod istodobnim udarcima VIII. armije s istoka i I. armije sa zapada. Blizu 250.000 vojnika, od toga 60% Nijemaca, kapituliralo je i palo u ruke Saveznika (v. Svjetski rat na moru II.).
LIT.: S. Eliot Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Vol. II, Operations in North African Waters, Boston 1947; J, Creswell, Sea Warfare 1939—1945, London 1950; R. de Belot, La guerre aéronavale en Méditerranée 1939—1945, Paris 1950 (u engl. prijevodu J. A. Field, The Struggle for the Mediterranean, Princeton, USA 1951).Z. V.
Naši iseljenici. U Alžiru ima oko 100 jugoslavenskih iseljenika. Uglavnom su pomorci (mornari i piloti), lučki radnici, rudari, obrtnici, zidari i trgovci. Dijelom su se ovamo preselili iz Egipta, a dijelom su se zadržali u Alžiru dobrovoljci poslije I. svjetskog rata na radu u lukama, u tvornicama i kod gradnje cesta. Od 1920 bilo je više naših ljudi iz Zagreba, Podravine, Slavonije, Bihaća, Like i iz okolice Zadra u francuskoj Legiji stranaca u Sidi Bel Abbessu južno od Orana. U Legiju se i sada javljaju zbog besposlice, poglavito iz Francuske. Naši iseljenici u Alžiru nisu organizirani.
LIT.: Katastar naših naselja Iseljeničkog komesarijata, Zagreb 1936; Iseljenički Muzej, Zagreb 1936, 3; Iseljenički arhiv kod JA, Zagreb.M. Ba.