ALUMINIJ (aluminijum) dolazi u prirodi u raznim spojevima: baleritu, ilovači, glini, kaolinu, korundu, leucitu, nefelinu i t. d. Ime je dobio od latinske riječi alumen, alaun ili stipsa, jer u tom spoju dolazi i aluminij. Put do dobivanja današnje kovine aluminija bio je vrlo dugačak, težak i skup.

Aluminij kao glavni proizvod iz boksita u skupini lakih metala nije najlakši, ali je zato njegova upotrebna važnost veća od svih ostalih lakih metala zajedno. U najnovije doba proizvodnja aluminija dostiže i one poznate »stare« obojene metale, kao što su bakar, olovo, kositar i cink. U vanjskoj kori Zemlje (dubina 16 km) ima ga oko 8% u raznim spojevima. Prvi izdvojeni aluminij služio je samo za kemijska ispitivanja. Tek 1845 uspjelo je dobiti, aluminij sjajne metalne površine. Aluminij tada proizveden (pomoću natrija) bio je veoma skup, jer je cijena natrija bila vrlo visoka, pa je na primjer 1 kg aluminija stajao tek nešto manje od 1 kg zlata. Šira javnost saznaje za aluminij prvi put na Svjetskoj izložbi u Parizu g. 1852, kad je pobudio veliku pažnju i bio nazvan srebrom od gline. Prve tvornice za preradbu aluminija od boksita podižu se 1881 u Francuskoj i Americi, a devedesetih godina prošlog stoljeća, pošto je Bayer pronašao proces za preradbu boksita u čisti aluminij-oksid, broj tvornica raste i u drugim zemljama. 1890 aluminij je prvi put upotrebljen za izradbu tiještenog posuda. Izatoga nastaje doba, u kojem se pronalaze aluminijske legure, jer sam aluminij nije dovoljno otporan.

U automobilskoj industriji a. se upotrebljava tek od 1900. Značajna je godina u razvitku industrije aluminija i njegovih legura 1909, jer je tada pronađen duraluminij, koji se sada pretežno upotrebljava u automobilskoj i avionskoj industriji. Od 1900 proizvodnja aluminija raste strelovitom brzinom. Glavni su uzroci upotrebljivost aluminija i veliko sniženje proizvodne cijene.

Donja tabela jasno pokazuje veliki porast proizvodnje aluminija od 1900 do 1943 (u apsolutnim brojevima i postocima), kao i sniženje proizvodnih troškova aluminija:

Porast proizvodnje (19oo —100%):
1938 ukupna svjetska proizvodnja aluminija iznosila je 581.900 t, najjači proizvođač bila je Njemačka (160.000 t), a zatim USA (130.000 t, Kanada (64.600 t), SSSR (49.000 t), Francuska (45.000 t), Norveška (29.000 t), Švicarska (27.000 t), Velika Britanija (23.000 t), Italija (25.800 t) i Japan (20.000 t). 1952 ukupna svjetska proizvodnja (bez SSSR-a) iznosila je 1,800.000 t, a od toga su USA (850.200 t) i Kanada (450.000 t) dale preko 2/3 ukupne proizvodnje. Najjaču proizvodnju u Evropi ima Francuska (106.000 t), zatim Norveška (52.500 t), Velika Britanija (28.500 t), Zapad. Njemačka (100.500 t), Italija (52.700 t), Švicarska (27.000 t), Austrija (36.700 t), Mađarska (1949 — 14.000 t). U Aziji je najjači Japan (42.700 t), a zatim po proizvodnji dolazi Indija (3.600 t). Za SSSR nisu poznati sigurni podaci, ali prema nekim izvorima proizvodnja 1949 iznosi 120.000 t. U godini 1953, prvenstveno zbog potreba naoružanja, proizvodnja aluminija na svijetu je znatno porasla. Zbog jake industrije i pomanjkanja vlastitih sirovina uvozne zemlje boksita su USA, Kanada, SSSR, Japan, Italija, Zapadna Njemačka, Velika Britanija, Norveška, Švicarska, Austrija i Švedska. Tvornice automobila i aviona glavni su potrošači aluminija i njegovih legura.

Do 1937 nije se u Jugoslaviji uopće proizvodio aluminij, jedino je nešto glinice proizvodila tvornica Moste kod Ljubljane. Te godine započela je proizvodnja aluminija u Lozovcu kod Šibenika. Tu se isprva prerađivala samo glinica u aluminij, a kasnije se proizvodila i glinica iz boksita. Osim čistog aluminija (sa preko 99,8%) tvornica u Lozovcu proizvodi i aluminijske legure sa silicijem, bakrom, manganom i t. d. Proizvodnja aluminija u predratnoj Jugoslaviji iznosila je: 1937 — 264 t, 1938 — 1274 t, 1939 — 1795 t. Brojne štete na uređajima rudnika boksita i tvornice u Lozovcu popravljene su i rad tvornice pojačan i proširen. Po Oslobođenju proizvodnja iznosi: 1946—567 t, 1947 —1263 t, 1948—1884 t, 1949—2493 t, 1950 — 1931 t, 1951— 2828 t, 1952—2563 t, 1953—2792 t. Dovršava se velika tvornica glinice i aluminija u Kidričevu (Strnišču) kod Ptuja sa proizvodnjom od 30.000 t. U Ražinama kod Šibenika podiže se još jedna elektroliza aluminija i velika valjaonica aluminija, kapaciteta 15.000 t, koja će pokrivati svu našu potrebu valjanog materijala i znatne količine izvoziti.

LIT.: A. Lahodny, Aluminij i njegove legure, Zagreb 1948; M. Pajević, Aluminij i njegove legure, I i II, Beograd 1949; N. Peršić, Bauxit i aluminij, Zagreb 1950; Weltmontanstatistik IV, 1927—1937; Statistical Yearbook 1953, New York 1953.N. Pć.

Slaganje. Aluminij se krca u polugama (šipkama) ili u pločama pakovanim u sanducima. Osim toga krca se u prahu, koji je pakovan u drvenim bačvama ili sanducima. Poluge se slažu na uobičajeni način (v. Metali). Budući da su lako lomljive, treba ih prilikom slaganja zaglaviti zaštitnim drvom. Tanje šipke vežu se u svežnjeve. Aluminijev se prah zbog oksidacije lako sam zapali. Stoga treba da je pakovanje takvo, da ne propušta zrak i vlagu. Treba ga slagati na suhu mjestu. Aluminijeve trake i listovi zapaljivi su i osjetljivi na vlagu. Slažu se na suhu mjestu. Prilikom zračenja spremišta treba paziti, da ne dođe do kondenzacije vlage u uzduhu.M. Ać.

Faktor slaganja: u polugama 0,6 m³, šipke u svežnjevima 0,8 m³, limovi u sanducima 1,3 m³, prah u bačvama 1,2 m³ po t.