ALTMARK, pomoćni brod njemačke ratne mornarice, zbog kojeg je u prvim mjesecima II. svjetskog rata došlo do diplomatskog spora između Norveške i Velike Britanije, jer je britanski razarač Cossack napao brod u norveškim teritorijalnim vodama. Altmark je pripadao klasi od 5 velikih tank-brodova, specijalno građenih za snabdijevanje brodova ratne mornarice. Kao takav nije bio upisan u registru trgovačkih brodova, ali ni u popisu brodova ratne mornarice u užem smislu, nego se vodio kao državni brod i vijao posebnu zastavu (Reichsdienstflagge), koja nije bila ni ratna ni trgovačka. Stvarno je bio u službi ratne mornarice i prema tome se mogao smatrati kao ratni brod. Mogao je ponijeti 10.000 t nafte ili plinskog ulja, 300 t mazivog ulja i 200 t municije i hrane. Opremljen sa 4 snažna dizel-motora razvijao je brzinu od 22 čv. U doba incidenta bio je naoružan sa 2 laka protuavionska topa i 2 mitraljeza, koji su za vrijeme prolaza kroz norveške vode bili demontirani.

Uoči II. svjetskog rata, kad je džepni bojni brod Admiral Graf Spee (v.) otplovio na Atlantik, da vodi krstarički rat, A. je bio određen kao glavni brod za njegovo snabdijevanje, te se još 5. VIII. 1939 uputio iz Wilhemshafena u Port Arthur (USA), da ukrca plinsko ulje i živežne namirnice. Napunivši se zalihama, otplovio je 19. VIII. iz Port Arthura prema istoku, ali se 28. VIII. zaustavio na sredini Atlantika, da sačeka Grafa Speea. Ploveći isprva u njegovoj pratnji, a kasnije odijeljeno, pod lažnim imenom Sogne iz Osloa, povremeno se sastajao s njime, opskrbljivao ga gorivom i preuzimao zarobljene posade trgovačkih brodova, koje je Graf Spee potopio. Kad je ovaj brod nastradao kod La Plate, Altmark se nalazio sjeveroistočno od Falklanda, i zapovjednik odluči da se vrati u domovinu, ali 15. XII. primi nalog iz Njemačke, da zbog velike koncentracije protivničkih ratnih brodova na južnom Atlantiku otplovi na poziciju 50°S 4°W i tu čeka odobrenje za povratak. Kad se 22. I. 1940 konačno vraćao u Njemačku, Saveznici su mu izgubili svaki trag. Pod novim lažnim imenom Chiniar iz New Yorka, uspjelo mu je neopaženo preploviti cijeli Atlantski ocean, proći između Islanda i otoka Faeroerne i uploviti 14. II. u ranu zoru u fjord Trondheim. Britanski je admiralitet saznao za to tek dva dana kasnije i uputio izviđačke avione, koji su 16. II. oko podne opazili brod, kako plovi duž norveške obale prema jugu. Admiralitet naredi flotili razarača kapetana bojnog broda Viana, koja se zatekla u blizini norveških teritorijalnih voda, da se dade u potjeru za njim. U međuvremenu se Altmark već približio Skagerraku, ali opazivši britanske razarače, brzo se sklonio u najbliži norveški fjord Jösing, između male luke Egersund i fjorda Flekke. Kad su se britanski razarači približili fjordu, zaustavile su ih dvije norveške topnjače izjavivši, da je progonjeni brod već pregledan i da je na njemu sve u redu. Vian je to javio britanskom admiralitetu i zatražio upute. Odmah je primio nalog, da silom pregleda brod i oslobodi britanske zarobljenike, bez obzira na intervenciju norveških ratnih brodova, osim u slučaju, ako oni pristanu, da se na brod ukrca mješovita britansko-norveška nadzorna posada, brod zatim pod zajedničkom pratnjom odvede u Bergen i ponovo pregleda. Bila je već noć, kad je Vian na razaraču Cossack, pod rasvjetom projektora, uplovio u uski fjord. Budući da je zapovjednik norveških brodova odbio britanski prijedlog, Cossack vještim manevrom, usprkos njemačkim protumanevrima, pristane uz brod Altmark, koji se tom prilikom nasukao krmom, i prekrca na nj naoružan odred, koji je nakon kratke borbe oslobodio 299 britanskih zarobljenika.

Taj postupak britanskog razarača morao je dovesti do diplomatskog spora. Međutim, i postupak Norveške, s gledišta međunarodnog prava, bio je podvrgnut kritici. Prema izjavi norveškog ministra vanjskih poslova Kohta u parlamentu 18. II. 1940, jedna je norveška torpiljarka zaustavila Altmark, kad je 14. II. uplovio u fjord Trondheim. Budući da ga je smatrao ratnim brodom, zapovjednik torpiljarke nije izvršio pretres broda, već se zadovoljio samim pregledom brodskih isprava. Kao ratni brod zaraćene države mogao je Altmark proći kroz neutralne teritorijalne vode (jer prema čl. 10. XIII. Haaške konvencije neutralnost države nije povrijeđena samim prolazom — le simple passage — kroz njezine teritorijalne vode), ali uz uvjet, da tu ne vrši nikakve ratne čine i da se ne zadrži dulje od 24 sata u lukama, na sidrištima ili u teritorijalnim vodama te države (čl. 12. iste konvencije). Čini se, da je mornarički zapovjednik u Bergenu sumnjao u ispravnost broda i njegov postupak, jer je 15. II. ponovo uputio jednu topnjaču, da zaustavi Altmark, ali je njegov zapovjednik Norvežanima jednostavno odbio pristup na brod s motivacijom, da je već pregledan. Norveška je u to doba rata, s obzirom na svoj geografski položaj i svoju strategijsku važnost, stalno bila izložena pritisku, čas jedne čas druge zaraćene strane, pa je vlada Nygaarsvolda, u želji da ostane izvan sukoba, nastojala izbjeći svako daljnje zaoštrenje odnosa s ratujućim silama. Još se naime u Njemačkoj nije bilo stišalo negodovanje zbog norveškog postupka prema njemačkoj pljenidbenoj posadi američkog broda City of Flint.

Sada se norveškoj vladi pružila prilika da udobrovolji njemačke vlastodršce time, što ne će usko tumačiti svoje pravo suvereniteta te će prijeći preko činjenice, da se na brodu nalaze internirane posade britanskih trgovačkih brodova i dopustiti Altmarku da nesmetano nastavi put kroz norveške teritorijalne vode. Međutim je baš ta popustljivost poslužila britanskoj vladi, da u svom odgovoru na formalni protest, koji je norveški poslanik u Londonu uložio 18. II. 1940, i u izjavi britanskog premijera pred Donjim domom 20. II. 1940, opravda britanski postupak činjenicom, da je ratni brod zaraćene države više dana plovio norveškim teritorijalnim vodama i prevozio britanske zarobljenike, a da je norveška vlada bila nemoćna to spriječiti. S gledišta međunarodnog prava afera Altmark predstavlja zamršen slučaj, te je — u okviru postojećih konvencija — teško izreći točan i konačan sud o tome, u kojoj je mjeri pojedina stranka povrijedila odredbe, odnosno duh odredaba tih konvencija. Zato je taj slučaj i bio predmet mnogih diplomatskih i pravnih rasprava, neposredno poslije incidenta i kasnije.

Brod Altmark ostao je nasukan u fjordu Jösing do 6. III. 1940, kad je odvučen u fjord Sando, a otuda nakon invazije Norveške u Kiel, gdje je bio popravljen i naoružan sa 3 topa od 150 mm i protuavionskim topovima, promijenivši tom prilikom ime u Uckemark. God. 1941 pratio je kao brod za snabdijevanje bojne brodove Scharnhorst i Gneisenau prilikom njihova krstarenja na Atlantiku, a ujesen 1942 dobio je nalog, da iz luke La Pallice preveze ratni materijal za naoružani brod Thor, koji je vodio trgovački rat u Indijskom oceanu. Dok se taj materijal prekrcavao na brod Thor u luci Singapore, izbile su 29. XI. 1942 dvije žestoke eksplozije u tankovima Uckemarka, koje su uništile oba njemačka broda i jedan japanski u njihovoj blizini.

LIT.: Borchard, The Altmark Incident, American Journal of International Law, 1940; A. de La Pradelle, Affaire de l' Altmark, Revue de droit international, Tome XXV, Paris 1940.Z. V.