ABERACIJA u astronomiji (latinski aberrare odlutati) ili točnije aberacija svjetlosti je kutna razlika između smjera, u kojem promatramo neko nebesko tijelo, i smjera, u kojem bismo to tijelo vidjeli, kad se Zemlja ne bi gibala. Ona nastaje zbog toga, što je brzina svjetlosti, iako veoma velika, ipak konačna (300.000 km u sek.), a motrilac se giba zajedno sa Zemljom brzinom (od oko 30 km u sek.), koja se ne može zanemariti prema brzini svjetlosti. Da bismo lakše razumjeli tu pojavu, zamislimo, da zraka svjetlosti (v. sliku) mora proći kroz cijev dalekozora AB između objektiva A i okulara B. Pravac AB predstavlja os dalekozora, koji je uperen prema točki S nebeskog svoda. Zraka svjetlosti siječe ravninu objektiva u točki A, u njegovu središtu. Kad bi Zemlja mirovala, zraka bi prošla kroz cijev dalekozora i stigla bi u središte okulara u točku B, no u međuvremenu je okular zajedno sa Zemljom odmakao prema istoku. Točka B odmakla je u B₁ a zraka će doseći okular u točki C, pa nam se čini, da je zraka prošla koso kroz dalekozor, jer ćemo nebesko tijelo vidjeti u smjeru CA. Ne ćemo ga dakle vidjeti u pravoj točki S, već u točki S₁ koja je odmakla u smjeru gibanja Zemlje za iznos kuta α t. j. kuta aberacije. Tu pojavu možemo razumjeti, i ako zamislimo avion, koji leti kroz okomicu povučenu iz oka motritelja na smjer gibanja aviona. U trenutku, kad stigne na okomicu, udarimo ga puščanim metkom, koji će probiti oba boka aviona. Da je avion mirovao, puščano bi tane probilo oba boka u okomici na bokove, no budući da je avion letio, tane će probiti drugi bok malko unatrag, te će nam se činiti, da je avion pogođen koso, a ne okomito na bokove. Brzina aviona predstavlja brzinu gibanja Zemlje, a puščano tane brzinu svjetlosti. Taj se kut može približno lako izračunati, jer poznamo odnos brzine kruženja Zemlje prema brzini svjetlosti 30 : 300.000, i na temelju toga se dobije tang α = 30 : 300.000, i odatle α = 20,5 sekunda luka. Točnim je proračunom ustanovljeno α = 20,47". To je najveći iznos aberacije, kad zraka svjetlosti pada okomito na smjer kruženja Zemlje, kao što je slučaj označen na slici, i zove se konstanta aberacije. U svakom će drugom slučaju taj kut biti manji. Zvijezda, koja stoji u smjeru ekliptike, nije podložna aberaciji, i opažamo je na njezinu pravom mjestu. Zvijezde, koje stoje u smjeru okomitom na smjer gibanja Zemlje, opisat će zbog aberacije u toku jedne godine kružnicu s dijametrom 40,94", a pravi je položaj zvijezde u njezinu središtu. Ostale će zvijezde opisati elipse, a one u smjeru ekliptike opisuju pravce.

I dnevno gibanje Zemlje oko svoje osi stvara istu pojavu, iako u manjem iznosu, a zovemo je dnevna aberacija. Ona ne premašuje nikad iznos od 0,3".

Aberacija u optici. Sferna aberacija je optički nedostatak jednostavnih objektiva, zbog kojeg oni ne daju oštre likove predmeta, već lik razvučen u stanovitom prostoru. Sferna se aberacija ublažuje smanjivanjem otvora dijafragme, jer se time odstranjuju rubne zrake, a lik ocrtavaju samo središnje zrake. Nadalje se smanjuje i kombinacijom sabirnih i rastresitih leća. Objektivi, u kojima je ispravljena sferna aberacija, zovu se aplanatski ili aplanati.

Hromatska aberacija je optički nedostatak jednostavnih objektiva, zbog kojeg se bijela svjetlost rastavlja na spektralne boje. Pri ugađanju oštrine slike na mliječnom staklu fotograf radi sa žutim zrakama, na koje je čovječje oko najosjetljivije, a prilikom snimanja na fotografsku ploču djeluju kemijske, modre i ljubičaste zrake, jer je emulzija ploča najosjetljivija na te boje, i tako se dobiva slika, koja nije oštra. Hromatska se aberacija uklanja kombinacijom sabirnih i rastresnih leća, a takvi se objektivi zovu ahromatski.

Aberaciono vrijeme je vremensko razdoblje, koje protekne, dok svjetlost nekog nebeskog tijela prevali put od tog tijela do Zemlje.M. Ka. — P. M.