ALGER (arap. El Jezair), 36°47'N i 3°4'E, glavni grad Alžira i najpoznatija luka sjeverozapadne Afrike, iza Port Saida glavna sredozemska luka za ugljen, 402 nm jugozapadno od Marseillea, sjedište francuskog generalnog guvernera. Leži na zapadnom kraju istoimenog polukružnog zaljeva, te se amfiteatralno ispinje na pristranak 402 m visokog Alžirskog obalnog gorja (Sahel), koje je građeno od gnajsa i kristaliničnih škriljavaca. Zbog vrlo uske ravnice između mora i gorskih pristranaka grad se razvijao u duljini od 16 km od sjevera prema jugu i jugoistoku. Klima je vrlo ugodna. Prosječna godišnja temperatura (1913 do 1937) iznosi 18,3°, a prosječna mjesečna temperatura u siječnju 12,1°, u kolovozu 25,8°. Godišnja množina oborina iznosi 760 mm sa 113 kišnih dana na godinu. Najviše kiše padne u studenom (129 mm) i prosincu (136 mm), a najmanje u srpnju i kolovozu (2,4 mm). 1923 postao je Alger klimatsko lječilište. Od 315.210 st. (1948) ima 179.546 Evropljana, od kojih je 174.311 rođenih ili naturaliziranih Francuza, a 5235 drugih Evropljana, ponajviše Talijana i Španjolaca.

U Starom vijeku bilo je na mjestu današnjeg Algera rimsko naselje Icosium. Na njegovim su se ruševinama kasnije naselili Berberi. Oko sredine X. st. utemeljio je u toj pokrajini Bologin, sin namjesnika Fatimida, mjesto El Džezair, iskorišćujući za to neke male otoke (arap. džezair), koji su kasnije gradnjom luke nestali, ali su u ono vrijeme imali izvrstan obrambeni položaj. Od riječi džezair nastalo je kasnije ime Alger, a španjolski Argel. Oko polovine XV. st. bio je Alger uporište tagarinskih gusara (Tagarini su bili maurski bjegunci iz Španjolske), ali su ga 1510 pokorili Španjolci pa su na današnjem Admiralskom otoku (Ilot de la Marine) izgradili utvrdu Peñón. Da se riješe topova, koji su iz tvrđave Peñón bili stalno upereni na grad, pozvali su stanovnici Algera u pomoć turskog (ili možda grčkog) gusara Urudža Barbarossu, koji se utvrdio u gradu, ali nije mogao zauzeti Peñón. Trajnim bitkama sa Španjolcima uspjelo je to 1530 njegovu bratu i nasljedniku Hajredinu I. On je Admiralski otok i obalu povezao nasipom i tako je izgradio prvu luku Algera. 1541 napao je Alger sam Karlo V. s brodovljem, kojemu je zapovijedao admiral Andrea Doria, ali je doživio poraz na kopnu, a na moru je u strašnoj oluji izgubio četvrtinu brodova. Na taj je način Hajredin učvrstio svoju vladavinu u neku vrstu vojničke republike. Za njegova vladanja, a još više za vladanja njegovih nasljednika, razvilo se u Algeru organizirano gusarstvo, koje je tri stoljeća ugrožavalo ne samo sredozemske, nego i atlantske obale od Madeire do Islanda. Tržište robova u Algeru (Badistan), gdje su se prodavali i zarobljeni Evropljani, bilo je na zlu glasu.

Ponovni napadi Francuza, Danaca i Španjolaca na Alger, pa i kaznena ekspedicija engleskog admirala Exmoutha (1816), ostali su bez uspjeha. Alžirskog pašu imenovao je sultan, ali su janjičari i reisi (kapetani), koji su vladali gradom, nametali već u drugoj polovini XVII. st. paši svoga agu, a kasnije deja za suvladara, pa se tako 1711 dao dej sam imenovati od sultana za pašu. Turska je vlast u Alžiru od tog vremena samo nominalna. Kad je 1827 paša-dej Husein udario francuskog konzula po obrazu, poslali su Francuzi generala Bourmonta sa 42.000 vojnika pred Alger, da osveti taj incident. Poslije četverodnevnog bombardiranja zauzeo je Bourmont grad i prisilio deja 5. VII. 1830 na kapitulaciju. Staro stisnuto mjesto iz turskoga doba prostire se u obliku trokuta na strmom pristranku brda. Kad su Francuzi došli, imao je A. oko 40.000 st. Njegovu magistralu tvore dvije vrlo žive i prometne ulice: Rue Bab El Oued i Rue Bab Azoun, koje su dobile ime po nekadašnjim gradskim vratima (arapski bab vrata), a sastaju se na trgu Place du Gouvernement. Zapadno od njih sačuvala je muslimanska četvrt Kasbah stari orijentalni značaj (uske ulice, male mošeje, trgovine i kavane). Prema istoku, sve do luke nalazi se evropska četvrt unutar gradskih zidova, sagrađenih 1845. Duž obale proteže se na 20 m visokoj terasi 2 km duga lijepa obalna cesta (Boulevard de France, Boulevard de la République i Boulevard Carnot), a ispod terase sagrađene su u strmom pristranku skladišta i trgovine. Sjeverno od starog grada nalazi se predgrađe Bab el Oued, gdje stanuju ponajviše Španjolci. Uz more je predgrađe St. Eugene. Evropske gradske četvrti širile su se poslije 1904, kad su srušeni gradski zidovi, najprije prema jugu i jugoistoku, pa su se gradu priključila ne samo mjesta na obali (Agha Inférieur, Mustapha Inférieur, Belcourt, Hamma, Hussein Dey), nego i kolonije vila na pristranku Sahela, gdje se zimi koncentrira alžirski turistički promet (Mustapha Supérieur, Isly, Télemly). Glavne zgrade i kulturni spomenici nalaze se u starim dijelovima grada (guvernerova zimska palača, Džama el-Džedid (nova mošeja), Džama el-Kebir (velika mošeja), narodna knjižnica i tvrđava Kasbah, sagrađena na 124 m visokoj stijeni. Prema jugu je sudska palača, muzej francuskog kiparstva i slikarstva, glavna pošta, te 1909 osnovano sveučilište sa 4833 slušača (1949). U Algeru se nalazi muslimanska visoka škola (medresa), vojna akademija i glasoviti Musée des Antiquités, u kojem se čuvaju uz libijske, kartaške i rimske starine još i marokanski ćilimi, vezovi, nošnja, oruđe, oružje, nakit i t. d. Uz guvernerovu ljetnu palaču, koja je sagrađena u novomaurskom stilu, nalazi se lijep park.

Najstariji dio luke (Ancien Port ili Darse de l'Amirauté) izgradio je već Hajredin, pa se po njemu zove nasip, koji sa sjevera zatvara luku i veže nekadašnji otok s kopnom.

Na otoku, koji zagrađuje luku s istoka, smještena je palača admiraliteta u novomaurskom stilu, svjetionik i zoološka stanica. Stara je luka malena i plitka. Po nacrtu, koji su Francuzi načinili odmah poslije svoga dolaska, izgrađeni su novi veliki lučki uređaji. Najprije su izgradili veliku glavnu luku (Port), koja obuhvaća 86 ha površine. Široki gat Djefna dijeli je na sjevernu vojničku i južnu trgovačku luku. Od otvorena mora zaštićena je luka na sjeveru 1900 m dugim lukobranom (Sjev. lukobran), koji se pruža od otoka Ilot de la Marine, te je svojom konkavnom stranom okrenut prema moru, a s juga 800 m dugim lukobranom (Juž. lukobran). U jugoistočnom kutu vojničke luke nalaze se dva manja basena (82 i 138 m dugi), koji služe za popravke brodova. U glavni basen ulazi se 171 m širokim ulazom. Dubina vode u basenu raste od obale prema istoku (5—22 m), a najdublja je na samom ulazu. Iz glavnog basena vodi 70 m široki prolaz u unutarnji basen (Arriere Port ili Basen Agha), koji obuhvaća 35 ha površine i zaštićen je od mora 1900 m dugim lukobranom (Jetée de l'Agha). Unutarnji basen ima tri gata, a dubina mu iznosi prosječno oko 8 m.

Najnoviji odsjek alžirske luke Bassin Mustapha, koji se počeo graditi prije II. svjetskog rata, spaja s unutarnjim basenom 100 m širok i 12 m dubok prolaz. Ovaj će zaljev obuhvatiti zajedno s basenom Hamma oko 140 ha. Izgradit će se veliki lukobrani i 5 velikih gatova za pristajanje brodova (u dubini od 8—12 m). Projektiran je također i vanjski basen (Avant Port) pred sadašnjim glavnim i nutarnjim lučkim basenom, koji će imati oko 115 ha površine.

Luka je zaštićena od svih vjetrova. Dužina gatova oko 5 km. Na gatu Aux Minerais krca se željezna ruda električnim konvejerom, koji ima kapacitet od 2000 t na dan, i jednom dizalicom od 3 t. U luci su dva suha i jedan plutajući dok za manje brodove, 35 dizalica 1—20 t nosivosti, ponajviše na električni pogon (1949 postavljeno je 14 novih električnih dizalica, svaka od 6 t kapaciteta). Osim toga u luci su još dvije petrolejske dizalice i 10 privatnih, 12 teglenica, 10 plutajućih parnih dizalica i mnogo tegljača. Mnogobrojni brodovi cisterne prenose vodu. Skladišta alžirske trgovačke komore, koja upravlja lukom, obuhvaćaju 76.000 m², ali se grade i nova skladišta. Velike su privatne zalihe ugljena, raznoga goriva, ulja i t. d. U prometu je Alger iza Marseillea na drugom mjestu među francuskim lukama, a među svjetskim lukama bio je prije II. svjetskog rata na 8. mjestu. Uvozi se u prvom redu ugljen, kovine, manufaktura, drvo i građevni materijal, a izvozi vino, ovce, žito, željezna ruda, fosfati, sadra, maslinovo ulje, pluto, južno voće i halfa-trava. 1938 ušlo je u luku 1500 brodova sa više od 3 mil. t, a 1948 — 2834 broda sa 4,8 mil. t. Promet robom iznosio je 1938 — 3,5 mil. t (od toga je došlo iz Francuske i otišlo u Francusku po 1,5 mil. t), a 1948 kao i 1950, 3 mil. t. Od posebne je važnosti za razvitak Algera njegov položaj, jer se nalazi na polovici puta između Sjevernog mora i Sueza, pa se svi brodovi u njemu snabdijevaju gorivom. U luci se godišnje prekrca oko 700.000—800.000 t goriva.

Turistički je promet također velik. Prije rata se u Algeru godišnje ukrcalo i iskrcalo do 200.000 putnika. Grad ima avionske veze na sve strane, a s Marseilleom je povezan i podmorskim kabelom.

Poslije 1945 dosegao je Alger opet predratno gospodarsko stanje i stalno napreduje.

Kao vojnička luka i jaka tvrđava u sredini sjeverne afričke obale ima i danas značajan strategijski položaj.

LIT.: Lespes, Le port d'Alger, Ann. de Géographie, 1921; Ch. Delvert, Le Port d'Alger, Paris 1923; glavna literatura u članku Alžir.V. Bc.

Savezničko iskrcavanje. U sklopu desantnih operacija Saveznika na sjev. obali Afrike (za II. svjetskog rata) povjereno je Istočnom udarnom odredu pod zapovjedništvom britanskog viceadmirala Borrougha, da izvrši desant u luku Alger. Odred se sastojao od desantnog komandnog broda Bulolo, od preko 30 što većih, što manjih ratnih brodova, 16 brzih transportnih brodova, na kojima se nalazilo 23.000 britanskih i 10.000 američkih vojnika, i napokon 16 transportnih brodova za prijevoz strojeva i materijala. Sve jedinice odreda, osim jednog transportnog broda, koji je zaostao, jer ga je putem napala i oštetila njemačka podmornica, stigle su 7. XI. 1942 uvečer pred Alger, gdje su se podijelile u tri grupe, nazvane Apples, Beer i Charlie. Grupe Apples i Beer trebale su iskrcati vojne snage zapadno od Algera, i to grupa Apples istočno od lučice Castiglione, a grupa Beer između mjesta Sidi Ferruch i rta Caxine. Oko 6000 vojnika služilo je kao rezerva za te dvije grupe. Trebalo je da vojne snage grupe Apples što brže zauzmu aerodrom Blida (24 km južno od mjesta desanta), a zatim da krenu prema mjestu Bir Touta i presijeku komunikacije Algera prema jugu. Dio iskrcanih odreda grupe Beer imao je pomoći kod zauzimanja Blide, dok su ostali dijelovi trebali krenuti ravno prema Algeru. Istočno od Algera imala je grupa Charlie zadatak, da iskrca čete istočno od rta Matifou. Njihova je zadaća bila, da zauzmu baterije na rtu Matifou i aerodrom Maison Blanche, a zatim da s istoka krenu prema Algeru i da u zajednici s grupom Beer zauzmu grad.

Sve grupe stigle su po planu, oko ponoći, na odredišta, ali je desant izvršen svagdje sa zakašnjenjem, jer je more bilo uzburkano, a posade desantnih čamaca i desantne čete nisu bile dovoljno izvježbane. Otpor je bio neznatan i samo su baterije na rtu Matifou otvorile vatru. Kako se očekivalo, da će biti teškoća prilikom iskrcavanja mehaniziranih vojnih objekata na otvorenim žalima, predviđeno je, da u noći, istodobno s desantom, dva britanska razarača Malcolm i Broke nasilno prodru u luku Alger i tamo iskrcaju odabrane američke čete (commandose), da bi tako osigurale luku i lučke uređaje za daljnje iskrcavanje mehaniziranih vojnih objekata, materijala i četa. Kad su se razarači približili ulazu, otvorile su baterije u luci vatru i pogodile razarač Malcolm u kotlovnicu, tako da se morao povući. Broke je međutim prodro u luku i iskrcao svoj odred, ali su ga Francuzi odmah opkolili i zarobili, dok je razaraču, iako teže oštećenom, uspjelo napustiti luku. Do zore su se na žalima oko Algera iskrcali samo prvi udarni odredi i neznatan dio materijala, a kako se vrijeme pogoršalo i usto prijetila opasnost od protivničkih podmornica, bio je uspjeh cijele desantne operacije još uvijek dvojben. Da bi se desant brzo i sigurno dovršio, bilo je potrebno što prije zauzeti algersku luku. Prvi iskrcani odredi počeli su odmah prodirati prema gradu; aerodrom Maison Blanche pao je u 8 sati u ruke saveznika, te su se već u 10 sati na nj spustili prvi avioni iz Gibraltara. U to su vrijeme uspješno završeni i diplomatski pregovori s admiralom Darlanom, tako da je u 20 sati obustavljen svaki otpor, a 9. XI. 1942 ujutro mogli su prijevozni brodovi desanta uploviti u neoštećenu luku i nesmetano vršiti iskrcavanje.Z. V.