ALEUTSKI OTOCI, 52°—55°N i 172°E—163°W, niz otoka, koji rastavljaju Tihi ocean od Beringova mora; pripadaju USA. Ovaj otočni niz produžuje prema zapadu južni ogranak Aljaske (Aljaska gorje), a od azijskog kopna odvaja ga šira pučina, u kojoj su Komandorski otoci, posjed SSSR-a. Otoci se protežu u duljinu do 1700 km i zapremaju površinu oko 37.840 km². Ima 150 znatnijih otoka, koji se dijele u pet skupina. Od zapada prema istoku: Near Islands (Bliski otoci, naziv zaostao iz ruskog vremena, jer su za današnje gospodare najudaljeniji) s glavnim otocima: Attu i Agattu; otočje Rat s otocima: Kiska, Segula, Little Sitkin, Amchitka i Semisopochnoi; središnju skupinu čini otočje Andreanof s glavnim otocima: Gareloi, Tanaga, Kanaga, Adak, Great Sitkin, Atka, Amlia i Seguam; u skupini otočja Four Mountains važni su otoci: Amukta, Yunaska, Herbert, Carlisle, Chuginadak i Kagamil, i napokon otočje Fox s otocima: Umnak, Unalaska, Akutan, Akun i Unimak. Nedaleko je i skupina Sanak s otocima: Sanak i Caton.

Građa. Sastavom i reljefom Aleutski se otoci nastavljaju na Aleutsko gorje južne Aljaske. Sastavljeni su od vulkanskog kamenja, manje od tercijarnih naslaga. Na njima je i danas više živih vulkana, od kojih su poznati: Shishaldin na Unimaku (3043 m), Makushin na otoku Unalaska (2037 m) i Korovin na Atki (1508 m). Otoci su brdoviti, dubine okolnog mora naglo se povećavaju. Po svemu se vidi, da niz otoka predstavlja mlad greben u formiranju.

Klima. Dok je na sjeveru dosta hladan basen Beringova mora, s južne strane protječe topla struja Kuroshio. Ovaj kontakt uvjetuje dosta veliku vlagu i česte vjetrove. U Unalaski pada godišnje do 2000 mm oborina u 250 kišnih dana. Na drugom, zapadnom kraju otočja otok Attu ima godišnje 1778 mm oborina. Magle su česte, osobito ljeti i u jesen. Oceanski položaj i velika oblačnost uvjetuju mala termička kolebanja. U Dutch Harbouru srednja je temperatura u siječnju —0,2° a u kolovozu 10,5°; najviša je zabilježena temperatura 26,5°, a najniža —15°; na najzapadnijem oceanskom otoku Attu siječanj ima —0,5°, kolovoz 10,5°; najviša je zabilježena temperatura 21 a najniža —11°.

Biljni pokrov i životinjski svijet. U ovoj svježoj i vlažnoj klimi nema drvne vegetacije. Otoci su obrasli travom, kojom se hrani jelen, a služi i kao dobra ispaša za ovce. Okolna su mora bogata ribom i krznašima (bakalar, losos, tuljan i dr.).

Stanovništvo. Otoke je 1741 otkrio V. Bering, pa su zbog toga došli pod rusku vlast, što se i danas odražava u toponimima. Rusi su uspješno proširili pravoslavlje i elemente svoje kulture. God. 1867 prodali su Aleute zajedno s Aljaskom USA. Domaće je stanovništvo Aleuta srodno Eskimima i došlo je s američke strane. Na Aleutima ima 816 st. (1939), koji se bave ribolovom, a manje stočarstvom i ponešto poljodjelstvom. Iako su od 1867 pod američkom vlašću, stanovništvo je prožeto ruskim kulturnim utjecajima, koje podržava vjera.

Prometna važnost. Zbog surove klime, zabačenosti i male ekonomske vrijednosti Aleutski su se otoci dugo smatrali bezvrijednim krajem. U suvremenom avionskom prometu postali su neobično važni. Leže na najmanjoj udaljenosti (ortodromi) Sjeverne Amerike i ist. Azije. Njihov je položaj strategijski važan za ratnu mornaricu i avijaciju, što se pokazalo u II. svjetskom ratu (baza Dutch Harbour). Oni su zapravo danas stabilna flota nosača aviona na putu Sjeverna Amerika—Azija. Aerodromi služe ratnoj avijaciji, a manje civilnoj. Vojne su baze glavni nosioci života na otocima; one su glavni izvor prihoda stanovništva. Dodir domaće primitivnosti s najmodernijim oblicima američkog vojnog života nosi i teške negativne posljedice (specifične bolesti i pijanstvo). Paralelno s ovim razvojem prodiru i moderni oblici ribolova.

LIT.: И. Beняминовъ, Зaписки объ ocrpoвкaxкъ Υналашинскаго Oтдела 3. т., Ct. Петербургъ 1840; A. Hrdlicka, The Aleutian and Commander Islands, Philadelphia 1945, str. 1—630; W. S. Laughlin i G. H. Marsh, A new view of the History of the Aleutians, Arctic, Ottawa 1951, vol. 4, br. 2, str.75—88.

Položaj Aleuta u II. svjetskom ratu. Za II. svjetskog rata Aleuti, s obzirom na svoj geografski položaj i na ciljeve i smjer japanskog nadiranja, nisu imali veće strategijsko značenje. Ipak je japansko vodstvo, radi bolje zaštite pristupnica prema Japanu s istoka, odlučilo zauzeti otoke Midway i zapadne Aleute. Napad na Aleute zamišljen je kao diverzijski pothvat u sklopu operacija za zauzimanje otoka Midway (lipanj 1942). U tim je operacijama sudjelovala čitava japanska flota. Zapovjedništvo je preuzeo admiral Yamamoto; glavnina je služila kao prihvatnica napada, a napad na otoke Midway vodio je viceadmiral Nagumo s jakim odredom nosača aviona, brzih bojnih brodova, krstarica, razarača i podmornica; manji odred od 3 teške i 3 lake krstarice, 2 nosača aviona, većeg broja razarača, podmornica, prijevoznih brodova i drugih jedinica, pod vodstvom viceadmirala Hosogaye, uputio se prema Aleutima sa zadatkom, da dan prije napada na otoke Midway bombardira avionima Dutch Harbour, kako bi namamio jače američke pomorske snage prema sjeveru. Nakon toga trebalo je zauzeti otoke Kiska i Attu. Točno po planu bombardiran je 3. VI. 1942 Dutch Harbour. Zbog jake naoblačenosti toga dana, ponovljen je napad i slijedećeg dana, ali zamišljena diverzija nije uspjela, jer američka flota nije intervenirala. Nakon teškog poraza Japanaca kod Midwaya 4. i 5. VI. 1942, Yamamoto je htio odustati od navale na Aleutske otoke, ali je kasnije dopustio napadaj, i tako je odred admirala Hosogaya 7. VI. 1942 zauzeo oba otoka bez otpora. Na svaki otok iskrcano je oko 1200 vojnika i radnika za izgradnju baza. Sam odred, koji je 9. VI. 1942 pojačan jednim nosačem aviona i s nekoliko razarača i podmornica, a 20. VI. još jednim nosačem aviona, krstario je zatim punih mjesec dana u vodama Aleuta, u očekivanju američkih flotnih snaga. Kako se američka flota nije javila, Hosogaya se 6. VII. 1942 sa svim brodovima vratio u svoje baze. Japanci su postepeno pojačavali svoje posade na zauzetim otocima, tako da je najzad bilo 2500 vojnika na otoku Attu, a 5400 na Kiski. Kako su Amerikanci pomorskim i zračnim snagama iz Dutch Harboura sve to čvršće blokirali oba otoka, snabdijevanje japanskih posada postajalo je sve teže, pa su Japanci, radi zaštite svojih konvoja upućenih na Aleute, morali upotrebiti znatne flotne snage. Prilikom prijevoza jednog konvoja došlo je 27. III. 1943 do boja kod Komandorskih otoka (150 nm sjev.-zap. od otoka Attu), kad je američki odred od 1 teške i 1 lake krstarice i 4 razarača napao konvoj. Ubrzo se pokazalo, da je zaštita konvoja jača od napadača (zaštita se sastojala od 2 teške, 2 lake krstarice i 5 razarača). Nakon borbe, koja je trajala ³/₄ sata, Amerikanci su se pod zaštitom dima povukli bez gubitaka brodova, ali su Japanci potrošili toliko municije, da su se, zbog opasnosti od zračnog napada, morali vratiti neobavljena posla. Poslije toga Japanci nisu opskrbljivali otoke pomoću nadvodnih jedinica, nego podmornicama.

U međuvremenu Amerikanci su završili pripreme za izgon Japanaca s Aleuta. Najprije je izvršen napad na Attu, koji je imao manju posadu. Uz neposrednu podršku od 3 bojna broda, 1 eskortnog nosača aviona i 12 razarača, iskrcana su na otok 12. V. 1943 dva pojačana pješačka puka, 2 bataljona protuavionske artiljerije i 1 bataljon inženjerije. Veći broj krstarica i razarača i jake zrakoplovne snage osiguravali su pothvat na mogućim pristupnicama japanskih flotnih snaga. Dok je samo iskrcavanje četa izvršeno bez većih poteškoća, borbe na kopnu trajale su sve do 28. V. 1943, dok nije poginula čitava japanska posada. Amerikanci su u tim borbama imali oko 500 mrtvih i 1100 ranjenih. Posjed Attua omogućio je Amerikancima, da i sa zapada nadziru pristupnice Kiski, što je Japancima još više otežalo snabdijevanje posade tog otoka. Najzad odlučiše napustiti otok, ali su dva pokušaja, da (prvo podmornicama, a zatim nadvodnim snagama) evakuiraju posadu, ostala bez uspjeha. Istom 28. VII. 1943 uđe u Kisku odred od 2 lake krstarice i 8 razarača, pod zaštitom magle, koja je trajala nekoliko dana. U roku od jednog sata ukrca se cijela posada, i tako Japanci napuste otok. Amerikanci nisu o tome ništa znali pa su nastavili pripreme za osvajanje otoka. 15. VIII. 1943 doplovio je pred otok jak odred od oko 100 ratnih i prijevoznih brodova. Nakon teškog bombardiranja otoka iskrcan je desantni odred od 34.000 kanadskih i američkih vojnika, koji — naravno — nije naišao ni na kakav otpor, jer je otok već bio ispražnjen. Ponovnim zauzećem Aleuta prisilili su Amerikanci japansko vodstvo, da u bazama na Kurilima drže do kraja rata snage za obranu sjevernog sektora.Z. V.