ALEKSANDRIJA (arap. Al Iskandarîyah), 31°9'N i 29°53'E, egipatska glavna luka na obali Sredozemnoga mora, 925.081 st. (1947), od toga oko 100.000 stranaca, ponajviše Grka, Talijana, Siraca, Armenaca i drugih Levantinaca. Nalazi se na uskom pješčanom prudu između Sredozemnoga mora i jezera Maryut (Mareotis), zap. od Rosette, najzapadnijeg rukava u delti Nila. Aleksandrija je treća luka po veličini u Sredozemlju (iza Marseillea i Genove). S glavnim gradom Kairom veže je 208 km duga željeznička pruga. Iako je tu bilo najzgodnije mjesto za razvitak veće luke na egipatskoj sredozemnoj obali, ona se u starije doba nije mogla razviti, jer je starim Egipćanima more bilo tuđe. Aleksandar Veliki uočio je dobar prometni položaj tog mjesta, pa je ← 331 na otočiću Pharos (nasuprot starom egipatskom naselju Rhacotis) utemeljio grad, koji je po njemu dobio ime (Alexandreia, lat. Alexandria).

Klima je sredozemna. Kod prosječne godišnje temperature od 20° zima je vrlo blaga (u siječnju prosječno 13,6°). Ljetnu vrućinu ublažuju sjeverni morski vjetrovi (u kolovozu je prosječna temperatura 25,9°). Ljeti je neugodna velika vlaga zraka. Relativna vlaga iznosi godišnje 70%, najmanja je u siječnju (66%), a najviša u srpnju (75%). Prosječna godišnja množina oborina iznosi 188 mm, od toga padne 87% od studenoga do veljače, a 13% u ožujku, travnju, svibnju, rujnu i listopadu. U lipnju, srpnju i kolovozu nema kiše.

Aleksandrija se za Ptolomejevića razvila u prijestolnicu Egipta i središte helenističkog svijeta. Ptolomej I. spojio je otok Pharos s kopnom sa 7 stadija (1290 m) dugim nasipom, zbog čega je nasip dobio ime Heptastadion. Na taj su način nastale dvije luke: zapadna Eunostos (luka sretnog dolaska) i istočna, glavna luka. Na istočnom kraju otoka sagradio je Sostrat iz Knida za vladanja Ptolomeja II. oko god.← 280 svjetionik visok 180 m, koji je bio poznat u Starom vijeku kao Farski svjetionik. Njegovo se svijetlo moglo vidjeti na udaljenosti od 50—60 km, pa su ga ubrajali u sedam čudesa Staroga vijeka; po njemu se još i danas nazivaju morski svjetionici (tal. i španj. faro). Heptastadion se postepeno proširio, tako da je sada širok 1,5 km i na njemu je turska četvrt. Staro naselje Rhacotis širilo se prema istoku. U njemu se na zapadnom kraju nalazila nekropola, hram egipatsko-grčkog božanstva Oziris-Serapisa i knjižnica Serapeiona. Jezgra grada razvila se u gradskoj četvrti Brucheion, gdje je bio smješten Posejdonov hram, kazalište i Museion s glasovitom knjižnicom, koja je prigodom uništenja (←47) imala oko 700.000 papirusovih svitaka. U istočnom dijelu grada nalazila se židovska četvrt. Sva su tri gradska dijela bila opasana zidom, a vezale su ih ravne ceste. Pod Rimljanima je Aleksandrija imala oko pola milijuna stanovnika; to je bila svjetska luka i industrijsko središte. U to se doba priključila gradu na ist. strani četvrt Kaisareion (Caesareum), koja je dobila ime po Cezarovu hramu. Obelisci, koji su nekad stajali pred hramom, nalaze se u Londonu i New Yorku. Za vrijeme Augustova vladanja proširila se Aleksandrija dalje prema istoku u gradsku četvrt Nikopolis. U prvo kršćansko doba bila je Aleksandrija glasovita kao kulturno i znanstveno središte (teološka visoka škola), ali je kasnije vrlo oslabila različnim ustancima i progonima kršćana i jevreja te krvavim obračunavanjima među samim kršćanima. Aleksandrija je poslije 1000 godina opstanka prestala biti glavni grad i počela konačno propadati dolaskom Arapa 642 i podizanjem grada Kaira. Otkrićem puta u Indiju oko Rta Dobre Nade premješteni su prometni putovi iz Sredozemnog mora na Atlantski i Indijski ocean, a to je za dugo vrijeme uništilo veliko značenje aleksandrijske luke. Kad je Napoleon za svoje vojne ekspedicije na Egipat 1798 zauzeo Aleksandriju, imala je još jedva 5000 st. Grad se ponovo počeo dizati za vladanja Muhameda Alije (1805—1848), koji je izgradio kanal Mahmudiya; on je na taj način opet povezao Aleksandriju s Nilom i opskrbio grad vodom za piće. Kasnije je popravio neke kanale u delti Nila i poboljšao lučke uređaje. Njegovi su se nasljednici, u prvom redu Ismail-paša, brinuli da poljepšaju i moderniziraju grad. Englezi su izrabili pokolj Evropljana za vrijeme narodnog ustanka pod Arabi-pašom 11. VI. 1882 pa su, da zaštite Evropljane, bombardirali i zauzeli grad. Na Sueskom kanalu pobijedili su Arabi-pašu i ostali kao okupatori u zemlji do 1922, kad je Egipat postao nezavisna država. U II. svjetskom ratu bila je Aleksandrija engleska pomorska baza.

A. je povezana željezničkim prugama ne samo s Kairom, nego i sa Sollumom na egipatsko-libijskoj granici, ali nema direktne željezničke veze s Port Saidom. Asfaltirana cesta veže Aleksandriju s Kairom. S aerodroma kod Dekheilia (9 km jugozapadno od Aleksandrije) ima redovnu avionsku vezu s Kairom, Port Saidom, Londonom, Indijom i Capetownom. U današnjoj Aleksandriji, koja ima jak evropski sredozemni značaj, žive muslimani u zap. i sjev. dijelovima grada, a Evropljani u ist. dijelovima i u obližnjem ljetovalištu Ramleh. Središte je gradskog života i ishodište tramvajskih pruga trg Muhameda Alije s njegovim spomenikom. Okružuju ga lijepe zgrade (sudska palača, burza, Otomanska banka, kazalište) i zeleni nasadi palma. Od trga se pruža prema sjeveru do Istočne luke širok bulvar Saad Zaglula, prema istoku vodi glavna cesta evropske četvrti Rue Šerif-paša s mnogim bogatim trgovinama, a prema jugu Rue des Soeurs, koja se nastavlja u ulicu Ibrahima I. i dopire do četvrti Minat el Bassal na kanalu Mahmudiya, gdje je središte trgovine pamuka (burza za pamuk). U južnom dijelu grada nalazi se veliko muhamedansko groblje Bab el Sidra, a odmah se iza njega ispinje na malo povišenom mjestu, gdje je nekad stajao Serapeion, Pompejev stup, koji je jedini veći ostatak antikne Aleksandrije. Stup je nekad stajao u Serapeionu, pa su tu u Srednjem vijeku tražili Pompejev grob. Znamenite su i katakombe Kom eš-Šukafa iz rimskoga doba, koje pokazuju tipično pomiješan aleksandrijski, egipatski i grčko-rimski stil. Nalazi iz drugih nekropola u okolici Aleksandrije čuvaju se u muzeju grčko-rimskih starina. S trga Muhameda Alije pruža se kroz arapsku četvrt prema sjev.-zap. Šari Fransa (Francuska ulica), a na sjev. od nje, između obje luke, turska četvrt Ras el-Tin (Smokvin rt). Poluotok, na kojem se nalazi turska četvrt, ima oblik slova T, a nastao je spajanjem Heptastadiona i otoka Pharosa. Glavna ulica te četvrti, Šari Ras el-Tin, svršava kod bivše kraljevske palače Ras el-Tin, koju je sagradio Muhamed Alija, a god. 1925 obnovili talijanski arhitekti. Aleksandrija ima sveučilište, pomorsku i vojničku školu i druge različne znanstvene ustanove. Razvijena je industrija morske soli, tjestenine, ulja, sapuna, cementa i tkanina.

Luka se sastoji od dva basena: istočnog, koji je u Starom vijeku bio glavna luka, a danas je tako plitak, da se može upotrebiti samo za ribarske čamce, i velikog zapadnog basena s modernim uređajima. Zapadna je luka zaštićena prema sjev.-zap. zapadnim poluotokom Ras el-Tin, koji ima na krajnjem rtu 59 m visok svjetionik. Sa zapada je luka zaštićena 3,5 km dugim vanjskim lukobranom, prema kojemu se s kopna pruža kratak karantenski lukobran, tako da razmak između oba njihova kraja iznosi oko 450 m. Do ulaza u luku vode dva izjaružena prolaza, od kojih je sjeverni Boghaz 1 nm dug, 91 m širok i 9 m dubok, a južni Veliki prolaz 1,25 nm dug, 183 m širok i 12 m dubok. Zapadna se luka sastoji od izvanje i unutrašnje luke, u kojoj se nalazi još jedan mali basen arsenala. Vanjskom lukom, koja ima oko 650 ha površine s najvećom dubinom od 15 m, prolazi nov 180 m širok i 11 m dubok kanal za pristup većih brodova. Unutrašnju luku, s površinom od preko 240 ha i najvećom dubinom od 10 m, dijeli od vanjske luke velik gat za ugljen. Od ukupne duljine gatova, koja iznosi oko 8816 m, otpada na unutrašnju luku oko 6080 m, a na vanjsku 2736 m. Dubina vode uz gatove u unutrašnjoj luci iznosi 5,2—9,1 m, a u vanjskoj 7,3—8,5 m. U vanjskoj luci nalazi se 158 m dug, 9 m širok i 6,7 m dubok suhi dok. Do njega je izjaružen 8 m dubok prilaz. Luka je snabdjevena sa 4 plovne dizalice s kapacitetom od 5, 10, 40 i 90 t, 4 električne dizalice za prekrcaj ugljena s kapacitetom od 1300 t na dan, 6 dizalica od 2,5 t i jednom od 5 t. Sidrišta su dobra. Poslije prolaznog nazadovanja lučkog prometa za vrijeme II. svjetskog rata, sada opet prolazi kroz aleksandrijsku luku više od 75% svega egipatskog uvoza i izvoza. Brodski promet iznosi ukupno oko 6 mil. nrt na godinu. Uvozi se ponajviše tekstilna roba, ugljen, drvo, duhan i duhanski proizvodi, metalni proizvodi, ulje i gnojiva, žitarice, drvo, nafta i derivati, a izvozi žito, pamuk, vuna, guma, soda, riža, datulje, grah, šećer, pamučno sjeme, luk, leća, cigarete, perje i koža. Posljednjih godina nazaduje robni promet s Velikom Britanijom, te je ova 1952 u uvozu od prvog pala na drugo mjesto, a u izvozu na sedmo. U uvozu i izvozu jače sudjeluju: Francuska, USA, Italija, Njemačka, Indija, SSSR, Australija, Belgija i Luksemburg.V. Bc.

Vojna povijest. God. 1798 odabrao je Napoleon Aleksandriju kao polaznu točku za nadiranje prema Istoku. U njoj se iskrcao 1. VII. 1798 s vojskom od 36.000 ljudi, koju je pod zaštitom eskadre od 15 linijskih brodova prevezao iz Toulona na 400 prijevoznih lađa. Kad je francuska eskadra kod Abukira (v.) bila uništena, povukao se Napoleon u Aleksandriju, odakle se 1799 na jednoj brzoj fregati vratio u Francusku, a njegova se vojska morala 1801 predati engleskom ekspedicionom odredu.

Kad je 1882 nacionalni pokret Arabi-paše, uperen protiv kontrole Velike Britanije i Francuske nad financijama Egipta, poprimio jače razmjere i počeo ugrožavati sigurnost evropskih naseljenika u Egiptu, Velika Britanija je oružjem intervenirala protiv pokreta. Britanski admiral Seymour bombardirao je flotom od 8 linijskih brodova i 5 topovnjača Aleksandriju 11. i 12. VII. 1882, a slijedeći dan iskrcao je u luci odrede sa svojih brodova, koji su zagospodarili cijelim gradom. Tri nedjelje kasnije iskrcao se u egipatskim lukama odred od 15.000 britanskih vojnika, koji je iz Aleksandrije počeo nadirati prema unutrašnjosti Egipta te 13. IX. 1882 kod Tell el-Kebira porazio vojsku Arabi-paše i zauzeo Kairo.

Uoči II. svjetskog rata egipatska je vlada, prema odredbama anglo-egipatskog ugovora od 26. VIII. 1936, stavila Velikoj Britaniji na raspolaganje sve svoje luke, aerodrome i komunikaciona sredstva, te je Aleksandrija za cijeloga rata služila kao glavno britansko pomorsko i vojno uporište na Bliskom Istoku, a sve do kapitulacije Italije u jesen 1943 i kao baza britanske flote Sredozemnog mora. U početku rata bila je ta flota pojačana francuskim odredom od 1 starijeg bojnog broda, 4 krstarice i 3 razarača. Nakon pada Francuske 22. VI. 1940, zapovjednik britanske flote u Aleksandriji, admiral A. B. Cunningham, taktičkim, ali ujedno i energičnim nastupom, bez borbe, spriječio je da taj odred isplovi. Svi brodovi bili su nakon višednevnih pregovora demobilizirani i ostali su internirani u luci, dok se nisu u početku 1943, poslije savezničke invazije sjeverne Afrike, svojevoljno opet pridružili borbi Saveznika protiv Osovine.

Iako Aleksandrija nije bila izgrađena kao ratna luka i nije imala potrebne uređaje za održavanje velike flote (postojao je jedan plutajući dok za velike brodove), ona je dobro poslužila određenoj svrsi. Britanci su pristupe i ulaz u luku zaštitili većim brojem obalnih baterija, minama, barikadama i mrežama, kako bi spriječili iznenadne napade protivničkih podmornica, torpednih čamaca i drugih specijalnih sitnih podvodnih oružja, a na ulazu u luku noću bacali dubinske bombe, koje su neprekidno u kratkim razmacima eksplodirale. Budući da su Talijani pokazali veliku poduzetnost u upotrebi sitnih sredstava ratovanja na moru, uspjeli su prodrijeti u Aleksandriju. U kolovozu 1940 pokušala je podmornica Iride, da s pilotiranim (živim) torpedima, t. zv. maiale napadne brodove u aleksandrijskoj luci. Međutim je bila otkrivena i potopljena od torpednih aviona. U rujnu 1940 ponovila je pokus podmornica Gondar, ali je naišla na praznu luku, a na povratku potopio ju je pred Aleksandrijom britanski razarač Stuart. Konačno, nakon temeljitih i svestranih priprema, uspio je podvig podmornici Sciré. U noći od 18. na 19. XII. 1941 doplovila je podmornica, ploveći ispod minskih polja, neopaženo do same barikade i spustila u more svoja tri pilotirana torpeda, svaki s posadom od dva čovjeka. Upravo u taj čas ulazila su u luku tri britanska razarača. Uz njih su prodrli kroz otvorena vrata barikade i pilotirani torpedi te nesmetano uplovili u luku. Prvi je pričvrstio svoju tempiranu eksplozivnu glavu ispod bojnog broda Valiant, a drugi pod bojni brod Queen Elizabeth. Poslužioci trećeg torpeda trebali su napasti jedan nosač aviona. Budući da se nijedan nije nalazio u luci, pričvrstili su eksplozivnu glavu pod krmu jednog velikog tank-broda, punog nafte, i oko njega položili tempirane požarne bombe, u nadi da će one zapaliti razlivenu naftu, kad brod eksplodira, te tako izazvati požar u cijeloj luci. Poslužioci svih torpeda pali su nakon izvršena napada u britansko zarobljeništvo, a podmornica se nesmetano vratila u Italiju. Oko 6 sati ujutro nastale su tri eksplozije. Oba bojna broda potonula su na sidrištu i nasjela na plitko dno, te je trajalo više mjeseci, dok su opet bila osposobljena za borbu. Tank-brod je pretrpio teška oštećenja na krmi, a jedan razarač, koji je ležao uz bok broda i krcao gorivo, bio je lakše oštećen. Ovaj uspjeh Talijana oslabio je savezničke pomorske snage u Sredozemnom moru, koje su i prijašnjim gubicima već bile znatno oslabljene, no sile Osovine nisu znale iskoristiti povoljan trenutak i svoju golemu zračnu i pomorsku nadmoć na tom ratištu, te je Velika Britanija tako mogla prebroditi ovu tešku krizu i održati svoje položaje na Sredozemnom moru.Z. V.

Naši iseljenici. Naša iseljenička kolonija u Aleksandriji ima oko 1500 ljudi (između 1934 i 1940 oko 1000). Ovo naselje ide među naša najstarija naselja na Levantu, a nastalo je između 1780 i 1790. Naselje su tokom vremena formirali naši pomorci, koji su se nastanjivali u Aleksandriji, a jednim dijelom i radnici, koji su stigli u Aleksandriju nakon gradnje Sueskog kanala. Koloniju sačinjava oko 1000 iseljenika iz Hrvatske i oko 500 iz ostalih republika. Zaposleni su kao pomorci, industrijski radnici, obrtnici, namještenici i kao radnici na plantažama. Nekoliko grupa iseljenika vratilo se u domovinu nakon prošlog rata. Sudjelovali su novčanim prilozima u obnovi naše zemlje.

LIT.: Katastar naših naselja Iseljeničkog komesarijata, Zagreb 1931, 1936, 1940; Iseljenički Muzej, 1936, 3; Novi Iseljenik, 1936, 5; Iseljenički arhiv kod JA, Zagreb.M. Ba.