ALBIRUNI (Abu-r-Raihān Muhamed bin Ahmed al Bērūni), jedan od najznačajnijih arapskih učenjaka i geografa Srednjega vijeka (Khuwarizm, Hiwa, na jugu Aralskog jezera, 973 — Ghazni, istočni Afganistan, 13. XII. 1048). Bavio se matematikom, astronomijom, fizikom, geografijom i medicinom. Usto studirao filozofiju i dopisivao se s Ibn Sinaom (Avicenom). Mnogo je putovao te je boravio dulje vremena u Indiji, gdje je predavao grčku filozofiju i upoznao se s indijskom. 1027 prati Mahmuda od Ghaznia u Afganistan, gdje ostaje do svoje smrti. Premda perzijskog podrijetla, pisao je svoja djela ponajviše na arapskom. Napisao je oko 120 djela, od kojih su najpoznatija: Al-kānūm almas'ūdi, traktat o astronomiji, izašao 1030, zatim Athār al-Bākiya, djelo o kronologiji istočnih naroda, objavljeno u engleskom prijevodu u Londonu 1879 pod nazivom Chronology of Ancient Nations, te veliku povijest Indije Ta'rikh al-Hind, koju još i danas upotrebljavaju proučavatelji Indije, a objavljena je u Londonu 1888 u engleskom prijevodu pod naslovom Alberuni's History of India.V. Mi.

LIT.: C. Brockelmann, Geschichte der arabischen Literatur, Weimar 1898.