ALBATROSI (Diomedeinae) su skupina morskih ptica iz reda burnica, koje se odlikuju snažnim i velikim tijelom. Jak i dugačak kljun postrance je spljošten, a pri vrhu završava kukastim zavojem. Parni nosni otvori završavaju postrance u dubokim kožnim kanalima gornjeg dijela kljuna. Ove ptice imaju kratke i snažne noge sa tri prsta, na kojima se nalazi velika plitvena kožica. Krila su ovih ptica naročito dugačka, ali neobično uska i nagusto pokrita velikim letnim perjem. Snažan rep pokriva odozgo 12 velikih letnih pera, dok je čitavo ostalo tijelo pokrito gustim slojem perja i paperja, koje je redovno neugledne boje, različne prema spolu i starosti, a mijenja se i prema godišnjoj sezoni. Ime albatros dolazi od portugalske riječi alcatruz, što znači pelikan (nesit), budući da su nekada prvi promatrači zamijenili tu pticu s nesitom, pa su je i pod tim nazivom opisali. Poznato je više rodova sa 13 vrsta. U rod Diomedae pripada najpoznatija vrsta t. j. obični a. (Diomedea exulans), koji ima bijelo perje po čitavom tijelu, dok su mu krila crna. Samo mladi primjerci imaju po tijelu tek tu i tamo smeđe mrlje. Očna je šarenica smeđa, a očni kapak blijedozelenkast. Kljun je ružičast, a tek pri vrhu žut, dok su mu noge blijedocrvenkastožute. Raskriljen a. ima širinu od preko 3,5 m, no nađeni su već i primjerci, koji su s raširenim krilima mjerili i do 4,5 m. Manja je vrsta Diomedea melanophrys, koja je značajna po svojim sivocrnim mrljama tik iznad očiju. Vrste roda Thalassogeron imaju intenzivno crno i žuto obojen kljun, dok pripadnici roda Phoebetria (na pr. Ph. fuliginosa) imaju perje sitno poprskano šareno i smeđe, te se na prvi pogled čini, kao da je prekriveno finom čađom. Kod ove se vrste naročito ističe tik iznad oka jasna, posve bijela mrlja, koja već izdaleka daje ptici neki naročit, zastrašujući izgled.

Prava domovina albatrosa su mora i oceani južne polutke, dok se na sjeveru javljaju sve rjeđe. Tako je na pr. poznato, da nisu nikada primijećeni u blizini britanskih obala. Tek iznimno nađeni su pojedini primjerci čak i kod Spitzbergena, pa i na samoj Kamčatki, ali Su bili vrlo mršavi i posve iscrpljeni od dalekog lutanja i gladi. Glavno područje njihove rasprostranjenosti nalazi se između 30° i 45⁰ južne širine na Atlantskom i Tihom oceanu.

Izvanredna je njihova moć letenja. Oni se drže u zraku nevjerojatnom lakoćom pa se upravo dostojanstveno mirno pokreću, kao da su tjerani nekom nevidljivom snagom, pri čemu su im mišićni pokreti i kretanje krila uopće neprimjetljivi. Kad a. opazi na vodi neki plijen, naglo se baca okomito na vodu, i to raširenih krila, te u času zapliva gutajući plijen poput galeba: u slijedećem trenutku diže se raširenih krila i opet mirno kruži naokolo lebdeći u zraku. A. lebdi čestoput i tik iznad same površine mora tako, da se čini, kao da samim rubovima krila dotiče vodenu površinu. U brzini leta uglavnom je nenadmašiv pa za kratko vrijeme preleti velike udaljenosti. Tek što proleti iznad broda, već se gubi s vidika tamo negdje daleko nad samim horizontom. Za jakog, olujnog vjetra može letjeti ustrajno i protiv struje vjetra. Ta ptica može pratiti brodove neprekidno danima i noćima bez odmora. Tako je dokazano, da može pratiti i moderan brzi brod po 5—6 dana i noći uzastopce. Pojedini primjerci pratili su na taj način brodove već i preko 3000 milja bez odmora. Brzina njegova leta pri povoljnom vjetru može doseći i preko 100 milja na sat. Utvrđeno je, da su pojedini primjerci bez naročitog većeg napora uspjeli u kraćem vremenskom razmaku obletjeti zemaljsku kuglu.

A. provodi 4/5 svoga života na samom moru. U letu se glasa vrlo jakim, no neugodnim kriještavim krikovima. Njegovo je naročito značajno svojstvo velika proždrljivost, na koju ga tjera stalna i neutaživa glad. Opazivši hranu zaboravlja svaku opreznost, ne osjeća nikakve opasnosti, pa se baca na plijen uz pogibelj da izgubi i sam život. Izgladnjeli a., koji je uslijed dugotrajne oluje ostao po nekoliko dana bez hrane, može se vrlo lako uhvatiti na udicu s mekom, i to po nekoliko puta uzastopce. Udicom uhvaćen i na brod izvučen a., pušten opet na slobodu, baca se bezobzirno još raskrvavljenog ždrijela ponovno na meku i hvata na udicu, koju halapljivo proguta sve do želuca. Uhvaćen a. na palubi broda vrlo je nespretan i posve bespomoćan. Silna proždrljivost u vezi je s njegovom neobično brzom probavom, te stalnim kretanjem i trošenjem snage. U nestašici hrane vrlo omršavi i oslabi. A. se hrani svakovrsnim ribama, od glavonožaca osobito voli sipe i lignje, no navaljuje i na razne morske ptice, pa i na sve ostale životinje, do kojih dođe, a ne zazire ni od same strvine. Meso mu nije ukusno za jelo, pa ga mornari jedu iznimno, tek u krajnjoj nuždi. To je meso neobično suho i tvrdo, puno tetiva, a osim toga ima i specifičan, vrlo neugodan zadah po pokvarenu ulju. Taj se miris tek donekle gubi dugotrajnim kuhanjem i sušenjem mesa na zraku i vjetru.

Gnijezde se po osamljenim oceanskim otocima, i to u velikim množinama, a osobito mnogo na otočju Južni Sandwich. Vrlo primitivno gnijezdo grade na samom tlu, i to od zemlje i suhih biljnih dijelova. Takvo je gnijezdo visoko do 10 cm. Okolo gnijezda na tlu iskopaju malen jarak, koji štiti samo gnijezdo od vlage. U doba gniježđenja, prilikom napadaja od strane čovjeka ili koje životinje a. ne napušta gnijezdo sve do zadnjeg časa. Čovjek mora ženku upravo silom istjerati iz gnijezda, pa ona ni tada ne odlijeće, već ostaje malo podalje u prijetećem stavu. Uznemirena ženka javlja se kratkim i prodornim krikovima, pa prema napadaču naglo otvara i zatvara kljun uz glasno klepetanje. Neke vrste izbljuju na napadača u svrhu obrane neku smrdljivu, uljevitu tekućinu. U doba gniježđenja najveći su im neprijatelji raznovrsni razbojnički galebovi, koji kruže nad tim otocima i napadaju gnijezda. Čim se ženka i na čas udalji, iskljuju ti razbojnici jaje te ga ispiju. Albatrosi opažaju već izdaleka te neprijatelje, pa klepeću snažno kljunovima. Ženka iznese redovno početkom listopada samo jedno jaje, na kojem stalno sjedi 60 dana. Kako se odavle uopće ne miče, to je u to vrijeme hrani mužjak. Neke vrste imaju nad samom prsnom kosti golu kožu bez perja, gdje se nalazi jedan uzdužni kožni nabor. U ovome je neke vrste kožna kesica, u kojoj može stati čitavo jaje. Tim se naborom ženka posve priljubi uz jaje, na kojemu sjedi, pa ga tako grije direktno toplinom vlastitog tijela. Jaje je dosta veliko: ono je dugačko 12 cm, a široko 8 cm. Boje je žućkastobijele, a na tupom vrhu išarano je rđastocrvenim mrljama. Tek izvaljene mlade hrane direktno roditelji, kojima se u to doba stvara u guši uljevita, žitka hranjiva tvar. Stari naširoko otvaraju kljun, dok im mladi guraju duboko u grlo glavice i tamo primaju hranu. Mladi a. ima tamni kljun s bijelim rubom. Nekada su ih smatrali svetim pticama, pa se nisu smjele ubijati, jer se vjerovalo, da to donosi čovjeku nesreću na moru.S. Ča.