ALBANIJA (Shqipnia, Shqipëria), zaprema srednji dio zapadne strane Balkanskog poluotoka uz Jadransko i Jonsko more (28.738 km² površine). Granice Albanije stvaraju na sjeveru, istoku i jugu planinska bila (oko 743 km), a na zapadu Jadransko i Jonsko more (oko 400 km). Zbog blizine talijanskog kopna (Otrantska vrata 72 km) položaj Albanije ima strategijsku važnost.

Reljef i građa. Albansko gorje pripada dinarskom i šarsko-pindskom sistemu; dinarski smjer (sjeverozapad—jugoistok) mijenja se u Albaniji u sjever—jug. Prokletije, planine dinarskog sistema, zapremaju sjeverni dio Albanije i dosežu visinu od 2600 m (Maja e Hehuravë). Na njih se, između Skadarske i Metohijske kotline, nadovezuju šarsko-pindske planine. Ove se u Albaniji dijele na tri zone; u zapadnoj se nalaze Mal’ i Skanderbegut (1706 m) i Gur’ i Topit (2379 m). Tektonska udolina, koja se nizom kotlina produžuje do Skadarskog jezera, dijeli zapadnu od središnje zone, u kojoj su Zepë (2000 m), Dejes (2246 m) i Jablanica (2257 m). Kotlina Ohridskog jezera, korčanska i druge, odvajaju središnju oblast od istočne, s koje se izdižu Paštrik (1938 m), Koritnik (2384 m) i Korab (2764 m). Na jugu i jugozapadu, u albanskom Epiru, planine dopiru do same obale.

Albansko je gorje pretežno građeno od sedimentnih (mezozojskih, dijelom i paleozojskih) i eruptivnih stijena; niski raščlanjeni brežuljci u obalnim, naplavnim ravnicama sastavljeni su od tercijarnih vapnenaca i fliša.

Na planinsku oblast nastavlja se prema zapadu, do obale, uglavnom nizinski dio Albanije. Trokut Skadar—Elbasan—Vlorë predstavlja područje akumulacije rijeka, koje su tu stvorile nisko naplavno zemljište. Djelovanje sedimentacije može se pratiti kroz historiju; rimski Dyrrachium, nekada na otoku 3 km udaljen od kopna, danas je na obali.

Obala. Albanska je obala niska, močvarna (malarična) i slabo razvedena. Veći i važniji su zaljevi: drinski (Sv. Ivan Meduanski), drački i valonski, pred kojim se 3 nm od rta Kepi i Glosës nalazi otok Sazan, važna strategijska točka i albanska vojna baza. More je uz obalu plitko, tek na udaljenosti od 1,5 nm doseže preko 10 m dubine. Na ušćima rijeka dubina je promjenljiva zbog prudova. Grebeni se javljaju uz jugoistočnu obalu. Niski obalni rub i mutno more oteščavaju raspoznavanje obale s pučine. Za orijentaciju pri plovidbi pomažu planinski vrhovi unutrašnje Albanije (sjeveroistočno od Lesha Majë 1178 m i Kallmet 1051 m, u širini Drača Kroja 1642 m, u južnom dijelu rt Kepi i Glosës i planina Mal' i (Çikës 2050 m). U jugoistočnom dijelu Albanije, gdje planinska bila dopiru do mora, obale su strme i nepristupačne.

Klima i vegetacija. U albanskom primorju vlada mediteranska klima, močvarni krajevi uz obalu nezdravi su zbog malarije. Mediteranska klima prodire dolinama rijeka u unutrašnjost. Planinsko područje ima kontinentalnu klimu. Količina oborina raste od obale prema zaleđu (Vlorë 1080 mm, Skadar 1456 mm, Prokletije oko 2000 mm godišnje). Visinske razlike i klimatske prilike izdvajaju nekoliko vegetacijskih pojasa. Makija je rasprostranjena u primorskoj Albaniji do 600 m visine, iznad ove slijedi regija bjelogorice, zatim crnogorice i konačno planinski pašnjaci.

Rijeke i jezera. Albanske rijeke sjevernih krajeva: Bojana (odvirak Skadarskog jezera) i dijelom Drim teku u smjeru sjever—jug, a ostale (Mati, Arzen, Shkumbin i dr.) od istoka prema zapadu. Jezera Malik i Vutrinto leže na albanskom teritoriju, Skadarsko, Ohridsko i Prespansko pripadaju samo djelomično Albaniji.

Stanovništvo. Stoljetna ovisnost o turskom gospodstvu (od smrti Skenderbega 1467 do 1912) uvjetovala je plemensku podvojenost (65 plemena) i konzervativan, patrijarhalan život albanskog naroda. Dolina Shkumbin odvaja potomke Ilira u dvije grupe: Gege (54%) na sjeveru i Toske (46%) na jugu.

Prema popisu od 1941 Albanija je imala 1,105.000 st., a prema proračunu iz 1951 god. 1,210.000 st.

Albanci sačinjavaju 82% stanovništva; znatan je broj Srba (65.000), Arumuna (55.000), Turaka i Grka. Izvan Albanije nalaze se Albanci u Jugoslaviji (482.000), Italiji (83.000), Maloj Aziji, Rumunjskoj i USA (podaci iz 1930). Po vjeri najviše ima muslimana (65%), zatim pravoslavnih (21%), katolika (10%); pravoslavni su naseljenici na jugu, katolici na sjeveru, a muslimani po čitavoj zemlji.

U Albaniji ima 2020 osnovnih škola sa 160.000 učenika, 125 srednjih škola, koje pohađa 7169 đaka, medicinska škola i akademija socijalnih nauka.

Tip kuća i naselja. Posljedice prirodnih uvjeta i političke prošlosti odrazile su se na tipu nastamba i naselja te na njihovoj rasprostranjenosti. Kuća grčko-egejskog tipa građena je od kamena na kat, koji služi za stanovanje, a prostorije u prizemlju za spremanje oruđa, plodina i sl. Ćerpič i pleter građevni su materijal kuća tursko-istočnjačkog tipa, koje su također na kat, a kućište je ograđeno visokim zidom. Karakteristične su za Albaniju visoke kamene građevine, kule, iz vremena političke nesigurnosti i krvnih osveta.

U tipu naselja susreću se po sjevernoj Albaniji raštrkani oblici zaselaka, a na jugu su pretežno zbijena sela.

Veća naselja i gradovi nastali su na najpovoljnijim mjestima; na obali stvorena su mjesta u većim zaljevima, a u unutrašnjosti najčvršća na prelaznom području nizine u planinski pojas, a s tim u vezi razvilo se stočarstvo, odnosno po plodnim kotlinama zemljoradnja.

U obalnom pojasu leži Shën Gjin (Sv. Ivan Meduanski), u drinskom zaljevu; na najboljem dijelu obale, između rijeka Ishim i Shkumbin nalazi se glavna albanska luka Durrës (Drač) sa 8739 st., na jugu Vlorë (Valona) sa 9100 st., Himarä i Sarandä. U unutrašnjoj nizini smjestili su se Shkodër (Skadar) sa 29.209 st. na Skadarskom jezeru i Tirana (30.806 st., 1930, a prema proračunu 1951 — 40.000), glavni grad Albanije.

Uz zapadne pristranke planina nalaze se Elbasan (13.796 st.), Berat (10.403 st.), Gjinokastër (Argyrokastron, 10.836 st.), a u jugoistočnom planinskom dijelu Korrçe (Korča, 22.787 st., podaci iz 1930). Naselja i gradovi, nastali u izdvojenim područjima, vrše ulogu upravnog, kulturnog i trgovačkog centra.

Privreda. Glavne privredne grane Albanije predstavljaju stočarstvo (65%) i zemljoradnja (25%, god. 1941). Od ukupne površine (2,700.000 ha) 6% pogodno je za sijanje žitarica, 6% nalazi se pod vinogradima i voćnjacima, 30% zauzimaju livade i pašnjaci, a ostalo otpada na šume, močvare i pustare. Agrarne reforme počele su 1930. Glavne su žitarice: kukuruz (58% obradive površine, 140.000 t 1947) i pšenica (18%, 54.000 t 1947). Ostale su žitarice sporedne važnosti; prirod je riže oko Tirane, Elbasana, Berata, Vlorë iznosio oko 5000 t 1945. Veliku važnost ima maslina, koja uspijeva na 18.000 ha (1945), od toga oko 8000 ha kao specijalna kultura; njezina produkcija podmiruje domaće potrebe i služi za izvoz (50—75.000 q godišnje). Ulje, masline i njezine koštice izvozili su se prije II. svjetskog rata u Italiju. Kultura vinove loze je ograničena; zapremala je 1939 — 3700 ha, a za specijalni uzgoj 1407 ha. Grožđe se uglavnom troši svježe, a manje za vino. Vinogradarska su područja oko Korče, Pogradca i Skadra. Kultura agruma je neznatna (oko Vlorë i Elbasana), podmiruje lokalne potrebe, a manje količine limuna služe za izvoz. Osim toga izvoze se i orasi (227.000 q 1938). Vrlo dobar duhan (2400 ha sa 14.250 q 1945) uspijeva oko Elbasana, Skadra i Drača.

U planinskim krajevima stočarstvo je najvažnija privredna grana. Ono je održalo polunomadski karakter. Pretežno se uzgaja stoka sitnog zuba; prema proračunu za 1946 broj ovaca iznosio je 1,548.000, a koza 854.000. Govedo se uzgaja u nizinama (oko 345.000 grla), služi za vuču i klanje. Konja ima oko 50.000, magaraca i mazgi također oko 50.000, a svinja svega 35.000. Za domaće je potrebe značajan ribolov na moru, u lagunama i rijekama (cipli, jegulje, lovrate). Mineralno bogatstvo nije veliko, a produkcija je nerazvijena. Poznato je nalazište bitumena kod Selenike (1939—10.000 t), petrolejska polja u dolini Devolija dala su prije II. svjetskog rata oko 200.000 t (naftovod dug 85 km, vodi do Vlorë). Od ostalih ruda važan je bakar kod Puke i krom kod Kukësa i Kuma-letaj. Sol se dobiva kod Vlorë, a željezne rude ima u području Podgradca.

Industrija je slabo razvijena (prerađivanje uljanih proizvoda, brašno, duhan, koža, pamuk, sir, tvornice cementa). Važniji je kućni obrt: kožna roba, ćilimarstvo i metalni proizvodi.

Vanjska je trgovina slaba. Glavni uvozni artikli 1938 bili su pamuk i pamučna roba, petrolej, žitarice, vuna i vuneni proizvodi. Najviše se izvozi sirova nafta, krzno, kože i prehrambeni artikli.

Promet. Razvoju prometa smeta konfiguracija albanskog tla. Prikladne prometne veze omogućuju na sjeveru Skadarska vrata, a u srednjoj Albaniji dolina rijeke Shkumbin, kojom je nekada vodila Via Egnatia. U planinskim dijelovima zemlje promet se pretežno vrši tovarnim životinjama, a u niskoj Albaniji ceste povezuju veća mjesta. Između Tirane i Drača postoji željeznička pruga, a u izgradnji je i veza Drač—Elbasan.

LIT.: J. Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje; E. Nowack, Morphogenetische Studien aus Albanien, Zeitschr. der Gesell. fiir Erdkunde, 3—4, Berlin 1920; F. Nopsca, Albanien, Leipzig 1925; Louis, Albanien, Stuttgart 1927; R. Almagia, L'Albania, Coll. omnia 22—23, Roma 1930; Mittelmeer-Handbuch, VI Teil, Das Adriatische Meer, 1930; E. Nowack Albanien, Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1931; O. Maull, Aibanien, Seudlitz'sche Geographie, Breslau 1931; Y. Chateigneau, L'Albanie. Géographie Universelle VII, Paris 1934; Busch-Zantner, Albanien, Leipzig 1939.I. C.

Povijest. Albansko narodno ime potječe od imena ilirskog plemena Albana, koje je stanovalo oko današnje Krujë. U toku stoljeća to se ime proširilo na sva ilirska plemena u četverokutu Vlorë - Ohrid - Prizren - Bar. Rimljani prodiru prvi put u Albaniju ← 229, za vrijeme ilirske kraljice Teute; Iliri su se s više ili manje uspjeha borili protiv Rimljana sve do ← 168, kad su ih Rimljani svladali i njihovu zemlju pripojili rimskoj imperiji. Za diobe rimske države, 395, Albanija potpada pod istočno-rimsko carstvo. Između VII. i XIV. st. Albanija često mijenja gospodare (Bizant, Srbija, Normani, Bugarska, Mleci). Nakon pada Srbije pod tursku vlast Albanija se s uspjehom bori protiv turske premoći na Balkanu. Na čelu borbe stoji albanski junak Đurad Kastriota Skenderbeg (Kačićev Jure Kastriotić). Poslije njegove smrti, 1468, Albanija se raspada na niz malih kneževina, koje se neko vrijeme s uspjehom odupiru sve to jačim turskim navalama, ali pri kraju XV. st. cijela je Albanija pod turskom vlašću, i takvo stanje ostaje do početka XX. st.

Turska vlast u Albaniji nikada nije bila naročito jaka: gorštačka plemena jedva da su priznavala suverenu sultanovu vlast, a izuzetan položaj Albanije u turskom carstvu očitovao se u cijelome nizu pobuna od XV. st., pa sve do konačnog odvajanja Albanije od Turske. Zbog snažnog učešća albanskih ustanika na strani Austrije u vrijeme njenih borbi s Turskom, Austrija je već u XVII st. držala, da ima pravo miješati se u unutarnje albanske poslove vršeći ulogu zaštitnika albanskih katolika. Koncem XIX. st. javlja se kao konkurent Austriji Italija, koja je, tobože da zaštiti i ujedini Albance, forsirala svim diplomatskim sredstvima uspostavu albanske nezavisnosti, kako bi na taj način lakše ostvarila osvajanje Otrantskih vrata i tim putem zagospodarila Jadranskim morem. Kako su u to vrijeme Italija i Austrija bile u savezničkim odnosima, sporazumjele su se 1897 i 1901, da uspostave autonomiju Albanije s prikrivenim ciljem, da je kasnije podijele. Početkom XX. st. dolazi do cijelog niza pobuna u Albaniji, koje su, u najsmjelijim koncepcijama, težile za uspostavom samostalne i nezavisne Albanije. Za vrijeme Balkanskog rata Srbi su zaposjeli Lesh i Drač, a Grci cijelu južnu Albaniju, našto su Albanci 28. XI. 1912 proglasili svoju nezavisnost. Po prijedlogu Austrije i Italije sazvana je koncem 1912 konferencija ambasadora velikih sila u Londonu, koja je donijela zaključak, da se Albanija ima uspostaviti kao samostalna država. God. 1913 izabran je za kneza kneževine Albanije princ Wilhelm Wied, koji je vladao od 7. III. do 3. IX. 1914. Zahvalivši se na vladarskoj časti zbog neprestanog upletanja velikih sila, u prvom redu Italije i Austrije, i zbog nereda u samoj zemlji, princ Wied je ostavio zemlju u potpunom kaosu. U Albaniji je postojala kao jedina legalna vlast kontrolna komisija velikih sila, a nju su sačinjavali predstavnici zaraćenih sila, pa radi toga i nije mogla vršiti nikakvu stvarnu vlast. Iskorišćujući tu situaciju, Italija je u prosincu 1914 zauzela Vloru i na taj način počela utvrđivati svoju poziciju u Albaniji. U daljnjem toku I. svjetskog rata, Austrija je okupirala dio centralne i cijelu sjevernu Albaniju, Bugarska jugoistočne krajeve Albanije, a Italija i Francuska ostali dio, pa je Albanija postala bojištem zaraćenih sila. Nakon svršetka I. svjetskog rata Italija je imala gotovo cijelu Albaniju u rukama, osim jednog dijela južne Albanije, koju su držale francuske čete. Po sporazumu s Grčkom Italija prepušta jedan dio Albanije Grčkoj, zbog čega je u cijeloj Albaniji nastalo vrlo žestoko antitalijansko raspoloženje, što je završilo time, da je Italija morala napustiti gotovo cijeli albanski teritorij (s izuzetkom otoka Sazana). U unutarnjim borbama, koje su iza toga slijedile, javlja se 1920 kao najsnažnija politička ličnost Ahmed Zogu, negdašnji podoficir austrijske vojske u Albaniji. Mijenjajući svoje simpatije između Italije i Jugoslavije, on je uspio između 1920 i 1924 gotovo potpuno zagospodariti čitavim albanskim područjem, pa je 1925 proglasio Albaniju republikom, a sebe predsjednikom republike. Narodna skupština 1928, pod pritiskom samog Zogua, proglašuje Albaniju monarhijom, a Ahmed-bega Zogua kraljem. Već prije toga osigurao je »prijateljstvo« Italije i širom otvorio vrata talijanskom utjecaju. Talijanski privatni i državni kapital investira se u saobraćaj, industrijska istraživanja i eksploataciju, u administraciju i vojsku. Na taj način Italija je pripremila tlo za potpunu prevlast u Albaniji: 7. IV. 1939 iskrcale su se talijanske čete u Albaniji, a već 16. IV. proglašen je talijanski kralj za kralja Albanije. Za II. svjetskog rata započinje u Albaniji borba protiv talijanskoga okupatora, koja se osobito razmahala od 1942 dalje. Rukovodstvo u borbi preuzela je albanska komunistička partija. Nakon kapitulacije Italije (rujan 1943) partizanske akcije postaju sve jače, i 29. XI. 1944 čitava je Albanija oslobođena i proglašena narodnom republikom.

Pomorska prošlost. Iako A. leži na moru, nije nikada imala razvijenog pomorstva. No na njenim obalama sukobljavali su se stalno strani interesi. Ilirski gusari, koji su u drugoj polovini ← III. st. ugrožavali trgovinu italskih trgovaca, bili su, možda, i s albanske obale. Na molbe svojih trgovaca, Rim je intervenirao. Kad je ilirska kraljica Teuta jednoga od rimskih poslanika dala ubiti, Rimljani joj objave rat. God. ← 229 upute 2000 brodova, 20.000 pješaka i 20.000 konjanika na albansku obalu, plijeneći je i osvajajući njene gradove. Teuta je ← 228 morala pristati na mir i obvezati se, da Iliri ne će više ploviti južnije od Lješa s više od dva nenaoružana broda. U XI. st. odigrava se pred albanskom obalom nova pomorska akcija. Normanski se vojvoda Robert Guiscard 1081 iskrca pred Dračem i osvoji ga 1082. U to se vrijeme preko većih albanskih luka stala odvijati jaka pomorska trgovina. Važnu je ulogu igrao Drač, u kome se od XI. do XIV. st. vodila živa trgovina solju i drvom. Trgovci su bili najviše Dubrovčani, a zatim Amalfljani i Mlečani. Trgovinu su ometali, osobito u XIV. st., ulcinjski gusari, koji su nedaleko Drača napadali manje mletačke brodove. Nakon Skenderbegove smrti Mleci sve to više gube svoje pozicije u Albaniji; njihove pozicije preuzimaju Turci, iako je mirom od 1479 bio osiguran slobodan pristup mletačkim brodovima u albanske luke. U drugoj pol. XVI. st. mletačku su trgovinu i posjede na Jadranskom moru ozbiljno ugrožavali Uskoci, pa tako i njihovu trgovinu s Albanijom. Uskoci su vodili protiv Mletaka rat čak i u samoj Albaniji (na pr. poznati junak narodne pjesme Ivo Senjanin). U akcijama protiv Uskoka Mlečani su se služili i vojnicima, koje su regrutirali u Albaniji i albanskim brodovima, ali su i Uskoci često puta znali predobiti Albance protiv Venecije, pa su zajedno s njima uništavali i zarobljivali mletačke brodove. Tako, na pr., 1598, 1611, 1612 i 1613 Uskoci uspješno operiraju u zajednici s albanskim brodovima protiv Mletaka i u albanskim vodama. Međutim, pored tih izoliranih sukoba, u samim albanskim vodama nije bilo nikakvih znatnijih pomorskih okršaja, niti je albanska obala bila poprište neke znatnije pomorske djelatnosti. Veći pomorski događaj desio se pred albanskom obalom tek 1880, kad je britanski admiral Alcester - Seymour (v.) izveo flotnu demonstraciju protiv Turske, koja nije htjela ustupiti Ulcinj Crnoj Gori. U toku balkanskih ratova Turska nije mogla zbog slabe mornarice slati pojačanja iz Azije na balkanska ratišta. U prosincu 1912 bombardirala je grčka flota Vloru. God. 1913 Skadar je već bio pred padom. Vele vlasti su htjele, da Skadar pripadne Albaniji, i zato su izvršile pred Skadrom veliku flotnu demonstraciju. Za vrijeme I. svjetskog rata, osobito od 1915 dalje, organizirani su česti upadi iz Albanije na srpski teritorij, a na moru napadani transporti, koji su trebali snabdijevati srpsku vojsku. Položaj srpske vojske u toku operacija toliko se pogoršao, da se srpska vrhovna komanda odlučila 1915 na povlačenje preko Crne Gore i Albanije prema Jadranskom moru. Zbog nagomilavanja srpske vojske u okolini Skadra i Lesha nastala je kritična situacija u pogledu prehrane. Savezničke brodove, koji su imali pristati u Shen Gjinu, stalno su ugrožavale austro-ugarske podmornice i hidroplani. Tako je albanska obala u toku I. svjetskog rata bila neprestano poprište što većih, što manjih akcija. Nakon rata uočio je Ahmed Zogu potrebu osnivanja vlastite mornarice, kojoj je za njegove vlade udaren temelj izgradnjom četiriju naoružanih motornih brodića (Durrës, Tirana, Vlorë i Sarandë). 7. IV. 1939 iskrcava Italija svoje čete u Shen Gjinu, Vlorëi i Durrësu i osvaja Albaniju. Za II. svjetskog rata vode se pomorske bitke i uz albansku obalu. Nakon rata, 22. XI. 1946 naletili su engleski brodovi Saumarez i Volage na mine između Krfa i Sarande. Međunarodni haaški sud osudio je Albaniju da plati odštetu za potonule brodove, dok joj krivnja za postavljanje mina nije dokazana.

LIT.: G. Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien, Leipzig 1877; H. Cons, La province romaine de Dalmatie, Paris 1882; Slišković, Albanija i Macedonija, Sarajevo 1904; Mihačević, Crtice iz albaneške povijesti, Sarajevo 1912; L. Thalloczy, C. Jireček i M. Šufflay, Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, Vindobonae 1913; F. Gibert, Les pays d'Albanie et leur histoire, Paris 1914; S. Gopčević, Das Fürstentum Albanien, Berlin 1914; G. Hanotaux, La guerre des Balkans et l'Europe 1912-13, Paris 1916; N. Jorga, Brève histoire de l'Albanie, Bucarest 1919; G. Mollica, L'AIbania economica, Trieste 1922; Jireček, Istorija Srba (prev. i dopunio J. Radonić), Beograd 1922; A. Baldacci, L'AIbania, Roma 1929; G. Novak, Naše more, Zagreb 1932; V. Dedijer, Jugoslavensko-albanski odnosi (1939—1948), Beograd 1949.M. Dt.

Državno uređenje. Ustavno uređenje Albanije kao narodne republike propisano je ustavom od 14. III. 1946. Vrhovni je organ vlasti Narodna skupština birana općim i neposrednim pravom glasa na četiri godine. Zastupnike prema ustavu mogu birači u svako doba opozvati. Narodna skupština bira svoj Prezidijum, sastavljen od predsjednika, dva potpredsjednika, sekretara i sedam članova, koji je njoj odgovoran. Narodna skupština ga može u svako doba opozvati u cjelini, ili pojedine njegove članove. Narodna skupština također imenuje vladu, koja je njoj odgovorna, a kada Narodna skupština ne zasjeda, vlada je odgovorna Prezidijumu. Narodna skupština, odnosno Prezidijum mogu u svako doba opozvati vladu u cjelini, ili pojedine njene članove. Sistem jedinstva vlasti primijenjen je i kod organizacije vlasti u administrativno-teritorijalnim jedinicama (općinama, potprefekturama i prefekturama), u kojima narod bira odbore, a oni svoje izvršne odbore. Taj sistem dolazi do izražaja i kod organizacije sudova, jer suce Vrhovnog suda bira Narodna skupština, a suce nižih sudova odgovarajući narodni odbori. Narodna skupština bira i vrhovnog javnog tužioca i njegove zamjenike, a ostale javne tužioce postavlja vrhovni javni tužilac.J. Sć.

Pomorski promet. S obzirom na privrednu strukturu zemlje, pomorska je trgovina malog opsega. Po količini glavni dio otpada na sirovu naftu, koja se između dva rata izvozila u Italiju, a danas u SSSR, dok se u zemlji rafiniraju samo male količine potrebne za unutrašnju potrošnju. Pored nafte izvoze se i koncentrati kroma i olova, a u povoljnim godinama i neke živežne namirnice.

Zbog niskog životnog standarda širokih narodnih slojeva, uvoz je industrijskih artikala neznatan. U Albaniji, koja se tek počinje industrijalizirati, postoji nekoliko tvornica tekstila, kože i tjestenine, nekoliko mlinova te jedna pivovara i manja šećerana, za koju je strojeve dala FNRJ.

Pomorske veze između dva rata održavalo je talijansko društvo Adriatica i naša Jadranska plovidba na liniji za Grčku i po Skadarskom jezeru. Danas su pomorske veze ograničene na neredovito pristajanje ruskih brodova, koji prevoze naftu i druge artikle za crnomorske luke SSSR-a, a dovoze već rabljena transportna sredstva. Industrijski artikli dolaze dijelom iz Poljske i Čehoslovačke, a prevoze se albanskim motornim jedrenjacima preko Trsta, koji vrši ulogu tranzitne luke za izmjenu robe između Čehoslovačke, Poljske i Albanije. Parobrodi talij. društva Adriatica pristaju jedamput mjesečno u Durresu ne vršeći pritom neke veće operacije.

Trgovačka mornarica sastoji se uglavnom od jedrenjaka i motornih jedrenjaka. Ima i 6 parobroda sa ukupno 3000 brt.

Ekonomske veze sa FNRJ poslije II. svjetskog rata bijahu vrlo intenzivne, pa je bilo došlo i do carinsko-monetarne unije. Poslije rezolucije Kominforma, Albanija je prekinula svaku vezu sa FNRJ.I. Be.

Ribarstvo. Ribolov se uglavnom vrši u lagunama, t. j. u bočatnim vodama oko ušća i rukava rijeka, gdje se slatka voda miješa s morem, a samo djelomično u najužem pojasu obalnog mora. Obalno područje Albanije dijeli se u 5 ribolovnih sektora:

1) od ušća Bojane (Bunë) do rta Pali, gdje u Jadran utječu rijeke Drim (Drin), Mat i Ishm, sa lagunama Lješ (Lesh) i Drač (Durrës); 2) od rta Pali do Skel'e Semanit, gdje utječu rijeke Škumbi (Shkumbin) i Seman, s lagunom Kravasta i jezerom Terbufit; 3) od Skel'e Semanit do Rrugë e Bardhë, gdje utječe rijeka Vojuša (Vijosë), s lagunama Arta i Dukat; 4) od Rrugë e Bardhë do rta Kefali i 5) od rta Kefali do rta Stilo (granica Grčke), s lagunom Vutrinto.

Vrste ribe, vrijeme i način lova. Cipal glavaš (Mugil cephalus) ekonomski je najvažnija katadromna selica, a iza njega jegulja (Anguilla vulgaris). Ove ribe žive redovito u slatkoj i bočatnoj vodi, a u more zalaze da se mrijeste i prezime u toplim i dubljim slojevima mora. Ribolov se u lagunama vrši poglavito u mjesecu studenom, pomoću pregrada na riječnim ušćima i rukavima, koje su načinjene od gusto ispletenog pruća, a zovu se dajlani. Osim u području laguna love se ove ribe i u albanskom dijelu Skadarskog (¹/₄) i Ohridskog (¹/₃) jezera, u koja ulaze rijekama Bojanom i Drimom. U lagunama i obalnom moru love još i komarče (Chrysophrys aurata), lubine (Dicentrarchus labrax), iverke (Pleuronectes), listove (Solea), i to najviše u pojasu od ušća Bojane do ušća Vijose (laguna Dukati). Gdje je morsko dno hridinasto (na pr. od lagune Dukati do granice Grčke), nailazi se i na zubace, ugore, škrpine, ušate, šarge, ovčice i t. d. Manje su značajne ribe: lojka (Clupea alosa), koja živi u moru, a spolno zrela ulazi u Bojanu, da se izmrijesti u Skadarskom jezeru, te štirjun ili jesetra (Acipenser sturio), koja, kad postigne spolnu zrelost, seli u Bojanu na mriještenje. Njih love u donjem toku Bojane. Ribolov se vrši malim mrežama tipa stajaćice i potezače za lov cipala, koje nisu dovoljno usavršene za iskorišćivanje ribolovnih mogućnosti. Kod armanja (izradbe) tih mreža upotrebljavaju mjesto olova kamenčiće, a mjesto pluta razne predmete, koji su specifično lakši od vode. Plitki i široki ribarski čamci izrađeni od jednog debla prilagođeni su ribolovu u lagunama, tako da mogu pramcem zalaziti na žalo. Brodogradilište u Durrësu, u kojem su radili i kvalificirani brodograditelji iz južne Dalmacije, može proizvoditi i ribarske brodove.

Kočarenje je u uskom obalnom pojasu (5—6 nm) otežano zbog nanosa mulja (blata), koji rijeke izbacuju u more, a počevši od 60 m dubine, može se kočariti na dosta velikom prostoru od preko 15.000 km².

Organizacija i razvoj ribolova. Ribari, koji love u dajlanima, organizirani su u ribarske zadruge, koje vrše otkup ulova i nabavu ribarskog alata. Prije II. svjetskog rata kočarili su u albanskim vodama talijanski ribari brodovima tipa motopeschereccio, a na jugu lovili su Grci s otoka Krfa. Talijansko-albansko ribolovno društvo IPS (Industria Pesca Italo-Shqiptare) za kočarenje u albanskim vodama, s bazama Shën Gjin, Durrës, Vlorë i Sarandë, vršilo je kočarenje na otvorenu moru. Iz podataka tog društva vidi se, da su lovili trlje, osliće, listove, lignje, sipe i t. d. i ulov uglavnom izvozili u Italiju. Izvoz je iznosio: 1935 — 1350 t, 1936 — 1480 t, 1937 — 1320 t. Kako nije poznat broj talijanskih kočara, ne može se izračunati ni prosječan ulov po brodu, što bi bilo potrebno radi ocjene rentabiliteta ribolova na tom području otvorena mora, gdje mogu ploviti samo veći ribarski brodovi.

Poslije II. svjetskog rata ribolov se u albanskim vodama bitno mijenja, jer Jugoslavija upućuje u Albaniju razne privredne stručnjake. Tako je 1946 ribarstveni stručnjak Ante Domančić organizirao morski ribolov, a 1947 upućena je u Albaniju skupina od 32 ribara iz Crikvenice s brodovima i mrežama, koji su vršili pokusna kočarenja u obalnom pojasu; 1948 upućena je nova skupina iz Kali kod Zadra i pet ribara s Visa, te kompletan uređaj za tvornicu sardina. Pokusi lova plave ribe pod svijeću vršeni su u području Sarandë, gdje nisu dali povoljne rezultate, i u zaljevu Vlorë, gdje je u čistu moru ulovljeno za vrijeme tri prva mraka (travanj, svibanj, lipanj) oko 12 t srdela i skuša. Ovaj posao prekinut je u srpnju 1948, kad su se naši ribari povukli.L. Kć.

Novac. Novčana jedinica lek = 100 kvintara. Poslije reforme 1929, albanski je franak (5 leka) sadržavao 0,29032 g čistoga zlata. Kad su Talijani okupirali Albaniju, utvrđena je relacija prema talijanskoj liri na bazi: 1 albanski franak = 6,25 lira. Monetarnom reformom od 7. VI. 1947 lek je proglašen za novu novčanu jedinicu, koja je bila izjednačena s dinarom. Stari franak je zamijenjen novim lekom u relaciji 1 franak = 9 leka.I. Be.