ÅLANDSKO OTOČJE (finski Ahvenanmaa, švedski Oland vodena zemlja) svojim položajem dominira prolazom iz Baltičkog mora u Botnički zaljev. Od zapadne, t. j. švedske obale, otočje je odijeljeno Ålandskim kanalom (Ålandshav), koji je na sjeveru dubok 179 m, na jugu 253 m, a širok je 40—45 km. Istočno od Ålandskog otočja more doseže maksimalnu dubinu od 110 m; u tom dijelu velik broj otoka i otočića (skar) tvori isprekidani kopneni most između otočja i istočnog finskog kopna. Sveukupna je površina otočja 1481 km², a sastoji se od oko 6500 velikih i malih otoka. Skupina od nekoliko velikih otoka (Fasta Åland [640 km²], Eckerő, Lemland, Lumparlánd), zatim niz otoka srednje veličine (Vardő, Foglő, Kumlinge, St. Sottunga i dr.) nalazi se na zapadu, dok golem broj malih otoka i grebena leži na istoku.

Sastav tla ovoga arhipelaga jednak je sastavu susjednog kopna; prevladavaju stare stijene (granit i porfir, a mjestimično i gnajs). Razvedenost obale, jezera i morenski materijal, rasut po otočju, posljedica su rada ledenjaka. Prosječna nadmorska visina ovoga otočja iznosi samo 40—50 m. Najviši su vrhovi Kasberg (113 m) i Odarsklint.

Zbog utjecaja mora klima je blaža nego na finskom kopnu. Najhladniji je mjesec siječanj (—4 ili —5), a najtopliji srpanj i kolovoz (+15). Dok se u Ålandskom kanalu more smrzava samo u izuzetno hladnim zimama, na istoku otočje svake zime od sredine veljače do sredine ožujka spaja s kopnom zaleđeno more. Ovi otoci imaju godišnje oko 500 mm oborina; vjetrovi prevladavaju pretežno iz zap. kvadranta, osobito s juga i zapada.

S obzirom na vegetaciju velika je razlika između vjetru izloženih i zaštićenih otoka. Dok su prvi gotovo goli ili samo uz obalu obrasli niskim grmljem, na zaštićenim otocima pojavljuju se šume crnogorice, a mjestimično i bjelogorice. Na zaštićenim otocima ima i obradivih površina. Od cjelokupne površine zasijano je i zasađeno 38% žitaricama, krmnim biljem i voćkama. Uz zemljoradnju, kojom se bavi oko 70% stanovnika, karakteriziraju privredu otočja stočarstvo, ribolov i pomorstvo, dok je industrija od sporedne važnosti (mlinovi i pilane). Najznačajniji je svakako pomorski promet na području ovog otočja, koji se vrši po kanalima, u kojima je plovidba zbog podmorskih grebena i plićaka otežana te iziskuje mnogo iskustva. U zimsko doba, kada je more u istočnom dijelu zaleđeno, promet se vrši po ledu. Ceste su vrlo dobro uređene i uglavnom usmjerene prema kanalima.

Å. o. broji 21.650 st. (1950, 14,6 na km²), te je najgušće naseljeno područje Finske. Naseljeno je 80 većih otoka, a ostali su pusti. Stanovništvo je pretežno švedskog podrijetla i služi se švedskim jezikom (96%).

U prošlosti su administrativna i strategijska uporišta otočja bili Kastelholm, rezidencija švedske vlasti (razrušen u XV. st.) te Bomarsund, ruska utvrda (razorena za Krimskog rata). Današnji je centar ovoga otočja Mariehamn (Maarianhamina).

Å. o. mijenjalo je tijekom historije svoje gospodare, priznavajući naizmjence suverenost Švedske i Finske. Svoje pravo značenje dobili su ovi otoci u doba Petra Velikog, t. j. u vrijeme, kada je Rusija osvajala strateške položaje na Baltiku.

Å o. predstavlja autonomnu pokrajinu Finske s upravnim vijećem, koje ima svog predstavnika u finskom parlamentu. Stanovništvo uživa privilegije s obzirom na plaćanje poreza, a vojna obveza zamijenjena je pilotiranjem po alandskim kanalima.

LIT.: G. Braun, Nordeuropa, Enzyklopädie der Erdkunde, Leipzig 1926; H. Schrepfer, Finnland, Freiburg i. B. 1929.K. Š. Š.

Međunarodni položaj. Do mira u Fredrikshavnu 1809 Å. o. nalazilo se pod Švedskom, a otada pod Rusijom. Konvencijom, koju je 30. III. 1856 sklopila s Francuskom i Velikom Britanijom (ta je konvencija vezivala i Austriju, Prusku, Sardiniju i Tursku), Rusija se obvezala, da na otočju ne će izgrađivati nikakvih utvrda, ni vojnih ili mornaričkih postrojenja. U I. svjetskom ratu te su odredbe bile još uvijek na snazi, ali ih je Rusija uz očiti pristanak svojih tadašnjih saveznika prekršila, izgradivši jake utvrde. Poslije revolucionarnih događaja 1917 dolazi do proklamacije finske nezavisnosti, te Å. o. prelazi pod njenu vlast. Pokret stanovnika za pripojenje otočja Švedskoj dovodi do spora između te dvije države. Plebiscit 1918 ispao je u korist Švedske, no Finska i dalje drži otoke. Pod nadzorom mješovite švedsko-finske komisije razrušene su 1919 utvrde. Vijeće Lige Naroda uzelo je u razmatranje švedsko-finski spor. Prethodno je jedna komisija pravnika utvrdila, da spor ne ide u isključivu nadležnost Finske, te da su odredbe iz 1856 još uvijek na snazi. Pošto je posebna komisija, koja je bila na licu mjesta, podnijela izvještaj, Vijeće Lige Naroda donijelo je 1921 zaključak, da suverenost nad otočjem pripada Finskoj, koja ima osigurati autonomiju otoka, očuvanje švedskog jezika i škola; otočje ima ostati neutvrđeno i neutralizirano. U Ženevi je održana konferencija uz sudjelovanje Finske, Švedske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Letonije, Poljske, Estonske, Danske i Njemačke, te je 20. x. 1921 sklopljen sporazum o neutvrđivanju i neutralizaciji otočja. Tim se sporazumom Finska, prihvaćajući odredbe iz 1856, obavezala, da Å. o. ne će utvrđivati. Točno je navedeno, što se ima smatrati otočjem, a teritorijalno more otočja određeno je sa 3 nm. Nikakva se vojna, mornarička ili zrakoplovna postrojenja ne smiju stvarati ni uzdržavati. Osim u redarstvene svrhe, čete ne smiju nikada stupiti na Å. o., ni na njima se zadržavati. Oružje se ne smije uvoziti, prevoziti ni izvoziti. Finska smije prolazno stacionirati 1—2 lake nadvodne ratne jedinice u redarstvene svrhe, a u važnijim izuzetnim slučajevima i druge, ratne jedinice manje tonaže. Od stranih ratnih mornarica može u vodama otočja boraviti, i to vremenski ograničeno, samo jedna jedinica. Finski zrakoplovi smiju prelijetati, a slijetati samo u slučaju više sile. Pravo neofenzivnog prolaza ostaje netaknuto. U slučaju rata otočje se ima smatrati neutraliziranim, te ni izravno ni neizravno ne smije služiti vojnim operacijama. Ako Baltičko more bude ratno poprište, može Finska postaviti mine. Vijeće Lige Naroda treba da poduzme prikladne sankcije za zaštitu konvencije u slučaju povrede. U slučaju napadaja na Å. o. ili Finsku, smije ona, dok potpisnice ne stupe u akciju, poduzimati mjere vojne obrane. Nakon II. svjetskog rata pravni se položaj otočja nije izmijenio. Čl. 5 Mirovnog ugovora, sklopljenog u Parizu 10. II. 1947 između Savezničkih i udruženih sila i Finske, određuje: Ålandsko otočje ostat će demilitarizirano prema sadašnjem stanju. No ipak se položaj otočja danas razlikuje od onoga prije II. svjetskog rata. S jedne strane, ne postoji Liga Naroda, a s druge, Finska još nije članica Ujedinjenih Naroda. Bilo bi u interesu stanovnika otočja, Finske, Švedske, te općeg mira i sigurnosti u svijetu, da međunarodnopravni položaj otočja i autonomija, koju uživaju stanovnici, budu zajamčeni u što širim međunarodnim razmjerima. Suprotno stajalište i protivne interese zastupa SSSR, koji se protivi svim međunarodnim garancijama te želi, da sva pitanja u vezi s otočjem budu unutarnja stvar Finske, koja je 1947 sa SSSR-om sklopila ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. SSSR želi isključiti mogućnost na pravu zasnovanog međunarodnog upletanja u finske probleme. Prema sovjetskom stajalištu države na sovjetskim granicama treba da budu što tješnje povezane sa SSSR-om i što izoliranije od međunarodne zajednice i međudržavnih organizacija.

LIT.: Strupp, Wörterbuch des Völkerrechts und der Diplomatie, I, Berlin 1924; Larnaude, Dictionnaire diplomatique, I, Paris; Holsti, Dictionnaire diplomatique, IV, Paris.V. I.