ABANDON (napust broda) osebujan je institut pomorskog prava, kojim se odgovornost brodara za obveze, koje nastaju iz djela zapovjednika broda i ostalih članova brodske posade, ukoliko se odnose na brod i plovidbeni pothvat broda, može ograničiti na sam brod i vozarinu onog putovanja, u kojem su te obveze nastale. Do ograničenja dolazi time, što brodar izjavi, da napušta brod i vozarinu takvim vjerovnicima. Nakon te izjave, ako je ona pravilno učinjena, vjerovnici ne mogu više radi svog namirenja posegnuti za ostalom (kopnenom — franc. t. zv. fortune de terre) njegovom imovinom, kakvom se smatra i svaki drugi njegov brod, već se moraju ograničiti upravo na onaj brod, na koji se odnosi njihovo potraživanje, a koji se zajedno s vozarinom odnosnog putovanja smatra brodarovom pomorskom imovinom (franc. t. zv. fortune de mer, v. Pomorska imovina).

Načelo ograničene odgovornosti brodara općenito je poznato u pomorskom pravu, ali sistem ograničavanja te odgovornosti nije u svim pomorskim zakonodavstvima isti (v. Ograničenje odgovornosti brodara). Jedan od njih je t. zv. sistem abandona, koji je postao svojstven zakonodavstvima romanskih zemalja. Tragove mu nalazimo u Pomorskom konzulatu (v. Consolat de mar) i u pravu gradova Hanze (v. Hanzeatsko pravo). Preko Ordonnance 1681 prešao je u Code de commerce i u ostala zakonodavstva njegove grupe, pa po tome i u naše pomorsko pravo onoga vremena.

Prema sistemu abandona odgovornost brodara, odnosno brodovlasnika (v.) za obveze nastale iz poslovanja brodom u načelu je neograničena i osobna, bilo da se radi o obvezama iz pravnih poslova, bilo o deliktima, t. j. iz kažnjivih djela. Ali se brodovlasnik može osloboditi te odgovornosti abandonom odnosnoga broda i vozarine vjerovnicima, i zato se taj sistem naziva sistemom ograničene stvarne odgovornosti brodara.

U novije doba, s obzirom na pojam brodara u odnosu prema brodovlasniku, sistem abandona nije održiv. Stoga je većina onih zemalja, u kojima je važio ili još važi sistem abandona (a to su, osim Francuske, bile još i Italija, Španjolska, Portugal, Belgija, Nizozemska, Rumunjska, Turska i države Južne Amerike), sudjelovala u donošenju Bruxelleske međunarodne konvencije od 25. VIII. 1924 o ograničenju odgovornosti brodovlasnika (v. Bruxelleske konvencije). U toj konvenciji prihvaćen je uglavnom engleski sistem tog ograničenja, prema kojemu brodar odgovara za odnosne obveze čitavom svojom imovinom, ali samo do vrijednosti broda, odnosno do određene visine po jedinici vrijednosti reg. tone. Stoga se taj sistem naziva sistemom ograničene osobne odgovornosti brodara.

U pomorskom pravu treba razlikovati pojam abandona od napuštaja broda ili tereta ukrcanog na brod osigurateljima kod pomorskih osiguranja (v. Napuštaj broda). Kod ovoga napuštaja osigurateljima, koji se u francuskoj zakonskoj terminologiji, za razliku od abandona, zove délaissement i koji predstavlja opće pravilo u pomorskim osiguranjima svih zemalja, bez obzira na njihov pravni sistem, prenosi se na osiguratelja vlasništvo broda (odn. tereta), dok se abandonom prepušta brod vjerovnicima samo radi naplate, a ne prenosi se po pretežnom mišljenju teorije i sudske prakse vlasništvo. U engleskoj se terminologiji napuštaj osigurateljima naziva abandonment, ali tamo nema abandona u smislu napusta vjerovnicima; tako ni u njemačkom (Abandon) ni u talijanskom (abbandono) pravu.

Sporno je u pomorskom pravu pitanje, može li abandon t. j. napust broda i vozarine vjerovnicima vršiti i brodar, koji nije vlasnik broda, na pr. zakupnik broda, zbog obveza, koje su mu nastale iz djela zapovjednika broda ili drugih članova brodske posade u poslovanju tim brodom. Da bi se to pitanje pravilno riješilo, dovoljno je osvrnuti se na pravnu narav obveza, o kojima se radi. Budući da brod i vozarina s jedne strane, a ukrcana roba s druge, uzajamno služe kao zakonski zalog vjerovnicima obostranih obveza iz ugovora o prijevozu za sigurnost ispunjenja dužne im činidbe, brodaru se ne može osporiti pravo na abandon, kojim se ne dira u samo vlasništvo broda, osim u granicama ovoga zakonom određenoga jamstva. To isto vrijedi i za sve one brodarove obveze iz poslovanja brodom, za koje sam zakon priznaje njihovim vjerovnicima pravo prvenstvenog namirenja iz broda i vozarine, i to ne samo u odnosu prema vlasniku broda, nego i trećima, pa je utoliko sam abandon za vlasnika broda pravno relevantan, što se abandoniranjem broda sa strane brodara, koji nije i brodovlasnik, vjerovnici iz pomorskog pothvata samo upućuju na ostvarivanje stvarnih prava, što im pripadaju na brodu, kojim jamči onaj, što vrši brodarsku djelatnost.

Drugo je sporno pitanje, može li se istodobno vršiti napust broda brodskim vjerovnicima radi njihova namirenja, s jedne strane, i napuštaj osigurateljima broda radi realizacije prava na isplatu osigurnine, s druge, bez obzira na to, da li takav napuštaj vrši u ovom potonjem slučaju sam vlasnik broda kao osiguranik, a u onom prvom brodar, koji nije vlasnik nego zakupnik ili drugi sličan korisnik istog broda. Da vršenje jednoga ne isključuje ni pravnu ni stvarnu mogućnost istodobnog vršenja drugoga, nameće se kao nužni zaključak odatle, što se brod napušta osigurateljima sa svim onim vlasničkim stegama i stvarnopravnim teretima, koji na njemu postoje, a medu ove pripadaju i potraživanja svih onih pomorskih vjerovnika, kojima brod jamči i nezavisno od već izvršenog ili još neizvršenog napusta u njihovu korist. Vjerovnici po svom stvarnom pravu privilegija na brod (v. Stvarna prava na brod) i ne mogu tražiti namirenje iz osigurnine, koja pripada osobno vlasniku broda kao osiguraniku, nego samo iz broda, koji im jamči kao zalog za naplatu njihove stvarnopravne tražbine.

Posebni slučaj prava vršenja abandona kod suvlasništva na karate sastoji se prema nekim zakonodavstvima (na pr. njemačkome, sporno nekada u talijanskom) u mogućnosti za suvlasnika-karatistu (v. Suvlasništvo broda), da onda, kada ne će da snosi svoj dio troškova, koji je odredila većina karatista (na pr. za popravak broda), može da se oslobodi te svoje dužnosti tako, da izvrši bezuvjetni napust svoga suvlasničkog udjela u brodu u korist ostalih suvlasnika. Takav abandon Code de commerce ne poznaje.

Abandonom se naziva i jedan već zastarjeli propis u pomorskom pravu u vezi s plaćanjem vozarine kod prijevoza tekućina u zatvorenim sudovima (bačvama i sl.). Ako je tekućina iz takvih sudova za vrijeme prijevoza iscurila bez krivnje krcatelja, on, odnosno primalac na odredištu, ima pravo da vrši napust praznih sudova u korist brodara i da se na taj način oslobodi obveze plaćanja vozarine za tu robu.

LIT.: Boulay-Paty, Corso di diritto commerciale marittimo, prev. s franc. E. Pighetti, Napoli 1827, knjiga I, str. 219 i sl.; Brunetti, Diritto marittimo privato italiano, Torino 1929—38, knjiga I, str. 187, 406 i sl., 481 i sl., knjiga II, str. 62, 67 i 69, knjiga III/2, str. 752 i sl.; M. Špehar, Odgovornost brodara, Zagreb 1939, str. 138 i sl.

F. Š.